Ma evo računam tamo neku prognozu... a što se tiče peripetija, mislim da se vidi svjetlo na kraju tunela.  E sad, jel to izlaz ili nadolazeći vlak, to se tek treba vidjeti. Danas samo dvije stvari...

Prvo sam ustanovio da mi onaj džedaj master šta me upuco juče svojim laserom navjerojatnije nije vratio vozačku.  Tražio po autu, po novčaniku, ispod sjedala... nema nigdje, a imam i osiguranje i registraciju i tu kaznu šta mi napisao.

A onda sam danas u Houstonu na rukometu u polukontri jednom Norvežaninu iz protivničkog tima stao na nogu i izvrnuo zglob da sam sve zvijezde vidio.  No već iskusno sam ostao na nogama i nastavio hodati, skakutati, trčkarati, pa sprintati, mijenjati smjer, zaustavljati se, skakati... pa sam za pet minuta mogao dalje igrati čak.  Jest da je sad gležanj malko tvrd kad se ohladio, ali bit će dobro za dan-dva...  A Vikingu sam vratio pri jednom skok šutu poslije kad sam loptom poparo mrežu, a prstima, u produžetku šuta, njegov vrat, pa sad ima ogrebotinu od jedno 15 cm na vratu, i malo je hropto poslije toga.  (Doduše, ovo stvarno nije bilo namjerno...)

 Pa vi i rukomet igrate dolje?

U dvorani, vani, gdje?

U dvorani na University of Houston, i na plaži nekad u Galvestonu.

 

Aha...

A jel profesionalno, poluprofesionalno, ili onako, čist rekreativno?

 Otišao i Kauboj, idem i ja...

Sutra, nadam se, nekišovita nedjelja, pa da odem negdje na kavicu, u kladionicu, a popodne na hakl...

Ma to je iznad čiste rekreacije i neobaveznog hakla utoliko što si uzmemo 20-tak minuta za zagrijavanje prije neg počnemo.
A i par puta godišnje i odemo na neke turnire ili prvenstva kao klub... o svom trošku naravno.  I nikad u istom sastavu.  Posudimo si ljude iz drugih gradova i klubova ako nam fali za sastavit ekipu... Uglavnom, igranje košarke na školskom prvenstvu u gimnaziji je bilo ozbiljnije.

Dobro jutro!

Dorucak?