https://www.youtube.com/watch?v=YYa7Fq5Ec6c

Dokumentarac o tom letu,svjedoci,putnici.....

I onda kažu da nam tehnologija neće oduzeti poslove 😁

Naime, prije budulica, modernih alarma na mobitelima, pa čak i onih legendarnih poziva za buđenje u hotelima od strane recepcije koje su mnogi vidjeli samo u filmovima su postojali "jutarnji budiči" poznatiji na engleskom kao "Knocker-up", koji su primarno djelovali u Engleskoj osobito tijekom kasnog 19-og stoljeća i do 1930-ih godina. Zadnji evidentirani su ostali u manjim engleskim gradovima čak i do 1970-ih godina. 

Dogovorio si termin buđenja dan prije, a onda je u dogovoreno vrijeme došao sa štapom ili za one višlje katove je imao puhalicu gdje bi ispalio sitni kamenčić kojim bi pogodio prozor. Posao su najčešće radili stariji, bolesni ili trudnice. 

Na slici Mary Smith, zarađivala je 6 penija po tjednu od svakog klijenta za buđenje

Jedan od zadnjih budiča, William Crompton u Boltonu kasnih 60-ih 

Godine 1918 u kampu Dodge za obuku vojnika, Des Moines, Iowa je 18 000 vojnika napravilo "koreografiju" u obliku Kipa Slobode tijekom priprema za WW1 rat i bojišnicu koja se odvijala na europskom kontinentu. Fotografija je snimljena iz zraka, a služila je kako bi potaknuli domoljublje, patriotizam i motivirali vojnike i opću populaciju na služenje domovini. 

 Izgleda impresivno i mogu samo pretpostaviti koliko je vremena trebalo da se skoro 20 tisuća ljudi formira, zauzme položaj i još isprave nedostatci bez mobitela te današnje tehnologije. I naravno da se još svi umire za slikanje, ove prazne linije koje ocrtavaju lice te pojedine dijelove tijela su još fascinantnije... Da su rođeni stotinjak godina kasnije i još u Europi, autori bi imali potencijala da slažu koreografiju za navijačke skupine.

https://slobodnadalmacija.hr/mozaik/panorama/nepalac-se-kao-najmladi-alpinist-popeo-na-svih-14-vrhova-iznad-8000-metara-ima-samo-18-godina-docekan-je-kao-heroj-1425829

Mulac, 18 godina, ispenja svih 14 osamtisućnjaka. Ovo je podvig vridan divljenja. Mnogi vrhunski penjači nisu uspili za života ovo odradit. Čovik se zapita koje su granice ljudskog tila i ljudske psihe? 

mogao je nešto ostavit za kasnije jer što će sad raditi?

😂A ima neispenjanih smjerova, vrhova koji čekaju da ih neko zimi ispenje itd. A može i osnovat veliku familiju, bit samo šerpa i najveća faca u Nepalu svih vremena

Moram priznati da je ovo jedna od najzanimljivijih priča koje sam čuo u zadnje vrijeme, možda je već nekome poznata, a vjerujem da bi se od ovoga dao napraviti vrhunski film koji za čudo ne mora sadržavati nasilje, ubojstva, seksualne scene ili more eksplozija, već jedna inspirativna biografska priča čovjeka sa željeznice...

Radnja se odvija u Južnoafričkoj Republici u drugoj polovici 19-og stoljeća, Cape Townu. Naime, zaposlenik na željeznici James Wide poznatiji kao i Jumper je bio skretničar koji je vrhunski radio svoj posao, međutim kako mu i sam nadimak govori često se upuštao u neke egzibizije preskakavši sa tračnice na tračnice, sa vagona na vagon, što je jednom prilikom dovelo do toga da je pao na tračnice između vagona vlaka u pokretu. Kako se nije stigao ustati, vlak mu je prešao preko nogu i doslovno ih smrvio zbog čega su mi bile amputirane ispod koljena.

Željeznice su ga odlučile zadržati u malom gradiću pod nazivom Eidenhagga, no kako u to vrijeme protetika(drvene noge), a bome i radna mjesta nisu bila prilagođena za osobe sa tjelesnim invaliditetom dobio je posao signalizatora. Međutim u to vrijeme taj posao je bio daleko fizički naporniji, uključivao je dolazak između vlakova, a sam je živio oko kilometar udaljen od radnog mjesta zbog čega si je izradio mala pokretna kolica na koja bi sjeo i onda pomoću ručke pokretao kotače. Tako je radio nekoliko godina što je uključivalo velik napor, međutim jednom prilikom na tražnici je uočio neobičan prizor. Zaprežna kola sa volovima koje je vozio majmun, točnije babun (chacma). Jamesu koji je bio slabo mobilan je odmah sinula ideja kako bi mu takav inteligentan majmun bio od pomoći te je uspio nagovoriti vlasnika da mu ga proda. 

James je majmuna nazvao Jack te ga naučio nekim manjim poslovima kako bi sebi olakšao život. Da ga vozi na kolicima na posao i pravi mu društvo u samom početku, mete pod i skuplja smeće. Kako je majmun bio inteligentan, brzo je pohvatao i ostale stvari. Kada je vlak dolazio zatrubio bi četiri puta ako bi mu nedostajalo ugljena za nastavak putovanja, što bi bio signal da im se dostavi ključ od spremišta ugljena. Majmun je to primjetio i sam je nakon signala strojovođe nosio ključeve, a brzo je naučio i ostale signale vlakova. Zatim je Jack naučio signalizaciju vlakova na način da mu je James prstima pokazao koju ručku treba spustiti. Tada se ručkama upravljalo za prebacivanje skretnica kao i signalizacija promjena skretnica vlakovima...Dosta zahtjevan posao, ne fizički koliko mentalno jer su pogreške uzrokovale nesreće i smrtne slučajeve.

Kako je majmun napredovao, James ga je jednom prilikom odlučio samog pustiti što je majmun bezsprijekorno izveo tako da je kasnije to postao standard da majmun upravlja skretnicama i signalizacijom. Vozači vlakova su ga voljeli kao i putnici koji su često bacali hranu, no jednom je došla pritužba od strane jednog putnika koji svoj život nije smatrao primjerenim da je u rukama majmuna. Nakon toga uprave željeznice su otpustili željezničara Jamesa...

Kako je imao podršku nekih radnika, James se vratio u upravu i uspio uvjeriti članove uprave da majmunu Jacku daju test koji prolaze svi skretničari i željezničari koji rade na signalizaciji. Inspektor mu je dao najteže zadatke kako bi se uvjerio da majmun može obavljati i test je prošao savršenim rezultatom boljim nego neki zaposlenici željeznica. 

Nakon toga, Jack the baboon je i službeno postao zaposlenik Cape Town željeznice sa dnevnom plaćom od 20 centi, hranom te jednom pivom subotom( tjedno) sve pod nadzorom Jamesa. Svoj posao je obavljao punih 9 godina od 1881 do 1890 godine kada ga zahvaća tuberkuloza te umire.  

Nakon uginuća James je odlučio darovati lubanju majmuna Jacka muzeju u Ghramstownu dok su njegova kolica zadržana u muzeju željeznica Južnoafričke republike. Oba primjerka se i dan danas čuvaju te su očuvani. 

Tijekom putnih 9 godina kao zaposlenih nikad nije napravio niti jednu grešku kao skretničar i kao signalizator. Potpisano od strane uprave željeznica, James Wida te 25 svjedoka koji su sve potvrdili...

Našao sam još dvije zanimljivosti. Kažu kad bi popio pivu da mu se nekad nije dalo raditi, ali bi uvijek obavio posao bez greške. I ono što je volio zajedno sa svojim vlasnikom, odgurati kolica na obližnje brdo sa Jamesom na njima, te su se onda zajedno spuštali kao na sanjkama dolje...