Gdje baš danas otvori ovu temu, a meni godišnjica braka.  Sedma.  Najveći postotak razvoda, kažu, se dogodi baš između 7. i 8. godine... al hebo ja statistiku.

Basho, kao prvo - bit će sve u redu.

E sad, par podfabula koje su se ovdje razvile... Abortus ne dolazi u obzir, ok, poštujem, dapače drago mi je.  Imam dvoje djece, pa sad kad ih vidim i pomislim što bi bilo da im netko nije dao ni šansu... stvarno grehota velika.
No isto tako, iz usta jednog irskog katoličkog svećenika (a Irci su najradikalniji katolici, ni Sicilijanci im nisu ravni) sam čuo da je trudnoća tj. dijete nagori mogući razlog za ulazak u brak (ili ostanka u istom).  Vjerujem da je djetetu bolje da odraste uz jednog roditelja ali u nekoj "sređenoj" situaciji, nego da provede djetinjstvo i formira se u kući bez ljubavi.
Dakle, bit svega ovoga jest - ti i Ona.  Ako vas dvoje shvatite da je dijete prvi prioritet u životu, a zatim uskladite međusobno sve one druge, ali tako da nitko ne "pati" ili nešto "žrtvuje", te tako izbjegnete onaj tihi prezir koji se tako lako stvori između bliskih ljudi... sve će bit u redu.  Dobro odgojeno i sretno dijete je u biti samo nusprodukt vaših odnosa i vašeg sklada.  Naravno, daleko od toga da se nećete nikad posvađat, ali ono, nemoj da ona sad bude cijeli život kriva jer ti nisi mogo igrat nogomet profesionalno, ili da ti njoj budeš kriv jer nije mogla dalje u školu, ili šta vas već muči svakog posebno.

I radi svega toga ti bi jednostavno morao završiti fakultet.  Imaš rodbinu koja te podržava, i budi sretan što ju imaš.  To je božji dar, i sramota bi bilo odbaciti ga i tjerati neki ponos i glumit neku muškarčinu koja sve može sama.  Kao što sam rekao, ključ svega ste ti i Ona (i to ne samo ovaj "i" između, nego baš i ti, i Ona), a to znači da oboje morate i dalje raditi ponajprije i najviše na sebi samima, kao ljudima.  Jer, nemoj se uvrijediti, i jedno i drugo još imate dosta odrastanja pred sobom, i formiranja ličnosti.  A fakluletom ćeš samo sebe unaprijediti, intelektualno, duhovno, i uopće kao osobu.  Na faks se ne ide (barem se ne bi trebalo ići) zato da se nauči neki posao ili da se ima 100 eura viša plaća, nego zato da postaneš bolji čovjek.  (Da, i ja sam s 20 mislio da sam otporan na metke, ali kao i profo, sad sam svjestan koliko sam bio upravo balav u tim godinama...)
A faks treba završiti i radi djeteta.  Jer tko će mu dati bolji primjer za život od oca i majke?  Kako ćeš njemu ikad probudit neku motivaciju da sebe učini boljim, ako ti s 19 godina "odustaneš", iz bilo kojeg razloga?  Uostalom, i ne samo faks, nego sve što od sada radiš (), radi sa spoznajom da bi te jedan dan to tvoje dijete, koje u tebe gleda kao u boga i idola, puno znatiželje, bezuvjetne ljubavi i bez mrvice loših očekivanja, jedan dan o svemu moglo upitati onako nevino, širokim očima: "Tata, a zašto si ti...."
Prema tome, pamet u glavu, count your blessings, završi faks, izgradi se, odrasti (i ti i Ona, opet ponavljam), i - bit će sve u najboljem redu.


EDIT:  HEBOTE, koji traktat!!   Isprike svima...

Mrsnu po mogucnosti....

promjeniti cu vjeru i ime...

ja vozim novog Tourega