Zvonko Busic - Vlastita sloboda za dostojanstvo slobodnih ljudi
Davno
je Taikovo srce zakucalo za Hrvatsku. Još u imotskoj gimnaziji Zvonko
Bušić, kad je i dobio nadimak Taik, a tako ga još uvijek zovu i pamte
svi njegovi mještani, osjetio je nepravdu koja je sustavno nanošena
Hrvatima. Njegov ga je bunt uz blagoslov i pomoć režimski nastrojenih
profesora udaljio iz imotske gimnazije te je morao maturirati u
Zagrebu. Život ga potom odvodi u Beč na studije gdje se aktivno
uključuje u borbu za ostvarenje hrvatskih prava.
Uvijek
je bio poznat po hrvatskim uvjerenjima i opsjednut problemima tadašnje
Hrvatske i Hrvata uopće. Njegov odlazak u SAD razdoblje je zrele
političke borbe sve do afere sa zrakoplovom američke kompanije TWA,
kada je, na žalost, smrtno stradao američki policajac.
Zvonko
Bušić-Taik 25 godina je iza rešetaka jednog od najbolje čuvanih zatvora
u svijetu - ranije je bio u tvrđavi Lewisburgu u Pensilvaniji, a
trenutno je u zatvoru Leavenworth u Kanzasu. Dok Zvonko broji zatvorske
dane mnogi njegovi istomišljenici, prijatelji i rodbina pokušavaju
osloboditi ga služenja doživotne robije u američkom kazamatu.
Svi smo uz Taika - prvi pokušaj
Skoro
će šesta godina minuti otkako je na inicijativu dr. Tihomira Bušića i
Julienne Eden Bušić, Zvonkove supruge, formiran odbor "Svi smo uz
Taika", s gospođom Bušić na čelu koji je rezultirao peticijom hrvatskih
građana, Hrvata Bosne i Hercegovine i Hrvata u dijaspori. Peticiju je
potpisalo nekoliko stotina tisuća Hrvata ali i drugih uglednih ljudi iz
cijelog svijeta, među kojima i neki nobelovci. Pouzdano se zna da je
peticiju potpisao i pokojni predsjednik Franjo Tuđman kao i većina
tadašnjih visokih dužnosnika iz Hrvatske. U sklopu aktivnosti tadašnjeg
odbora održana je i promocija romana Julienne Eden Bušić - Ljubavnici i
luđaci. U nizu hrvatskih gradova u Hrvatskoj i BiH mnogi su tijekom
promotivnih skupova mogli shvatiti istinsku ljubav američke državljanke
poljskog podrijetla prema svome Zvonki i njegovoj rodnoj Hercegovini.
Ona je tu ljubav pokazala i na djelu pa će se, upravo na mostarskoj
promociji prisjetiti: Voleći svoga supruga voljela sam sve što je on
volio. Ubrzo sam shvatila što je njemu značila njegova Hercegovina,
sudbine tisuća protjeranih sunarodnjaka koje je UDB-a sustavno
progonila. Živjela sam njegov strah kad čuje korake na stepenicama,
shvatila zbog čega kupuje po tri brave za vrata, shvatila toliko da se
više nisam ničega bojala pa ni smrti. Mi Amerikanci nikada nismo
osjećali strah. Bila sam svjesna što me čeka i daleke 1972. kada sam u
Zagrebu bacila letke sa nebodera i pozvala hrvatski narod da se digne
za slobodu. I te kako sam bila svjesna... Ja nikada neću zaboraviti
riječi pokojnog Brune Bušića niti našu tugu kada su ga ubili. Ja
vjerujem u pravdu, u vaš i moj hrvatski narod.
Otmica zrakoplova i presuda u New Yorku
Zvonko
Bušić bio je vođa skupine od pet ljudi koji su 10. rujna 1976. godine
oteli zrakoplov američke TWA kompanije. Isključivi cilj otmice bio je
prisiliti vodeće američke i europske novine da tiskaju letak s
pojedinačnim podatcima o presiji koju je trpio hrvatski narod pod
bivšim režimom. U zrakoplov nisu unijeli oružje već je eksplozivna
naprava ostavljena u New Yorku kako bi se dobio dojam da se oružje
nalazi u zrakoplovu te time uvjere vlasti o potrebi tiskanja letka.
Nakon što je policija odnijela bombu iz zračne luke na poligon za
deaktiviranje zbog nestručnog postupka došlo je do eksplozije u kojoj
je nažalost poginuo američki policajac. Pri izricanju osude je u
zapisnik izjavio sudac kako gospodin Bušić "nije terorist i kriminalac"
i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane
plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom
izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio
da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u
trajanju od deset godina. Supruga nesretno poginulog policajca je
pokrenula sudski postupak protiv policijskih dužnosnika nadležnih za
deaktiviranje eksplozivnih naprava navodeći kako su pokazali "veliki
nemar", kako "bomba nije napravljena s ciljem da eksplodira", te kako
"da nije bilo nemarnog nikad ne bi eksplodirala" ona je dodatno
optužila djelatnike policije za iznošenje neistine u svezi
deaktiviranja eksploziva i za njihovu spremnost da terete Bušića, što
"proizilazi iz straha, realno utemeljenog, da su bili nemarni i da je
taj nemar prouzrokovao smrt njezinoga supruga. Policija je s toga
"neopravdano htjela svaliti krivnju na Bušića".
Pritisci jugoslavenske diplomacije
Prema
izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska vlada vršila
je snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa
Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom. Iako je u međuvremenu Hrvatska
postala neovisna, to nije izmijenilo pristup te taj ured još uvijek
podupire držanje Zvonka Bušića u zatvoru dok su ostali osuđenici iz
skupine pušteni prije više od 11 godina.
Pritisci
jugoslavenske diplomacije bili su očiti i na suđenju kada je oblasni
sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog
zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora
ostalima iz skupine. Već tada je bilo bjelodano jasno da se ne sudi
hrvatskim domoljubima već Hrvatima i ideji samostalne Hrvatske.
Hrvatska
je u vrijeme djelovanja Odbora "Svi smo uz Taika" već bila potpisnica
bilateralnog ugovora o premještanju zatvorenika, na osnovi kojega se
strani državljani u američkim zatvorima mogu uputiti na izdržavanje
kazne u svoje matične države kako bi bili bliže obiteljima. Zvonko
Bušić je podnio zahtjev za takav premještaj ali je odbijen. Isto tako
su prošli njegovi višekratni zahtjevi za puštanje na uvjetnu slobodu. I
u tom slučaju presudio je jak srpski lobi u SAD-u a nemalu ulogu
odigrao je i njegov spektakularni bijeg iz zatvora kada je prosvjedovao
zbog postupaka američkog sudstva prema njegovoj supruzi.
Drugi pokušaj - hrvatska diplomacija
Velike
izglede za oslobađanje Zvonka Bušića iz zatvora imao je bivši
veleposlanik u Washingtonu dr. Miomir Žužul. Međutim, njegovim
povlačenjem iz diplomacije ta prigoda je propuštena. I aktualne vlasti
su, istini za volju pokušale nešto učiniti, ali na posljednje
nastojanje hrvatske vlasti još nema službenog odgovora a odlaskom Billa
Clintona iz Bijele Kuće hrvatska će javnost na konačan odgovor morati
još pričekati.
Udruga
američkih Hrvata (NFCA) uputila je pisma Uredu predsjednika, premijeru
i medijima u kojem traži da se hrvatske vlasti ponovo zauzmu za Zvonka
Bušića.
Za
vrijeme boravka u SAD-u predsjednik Mesić je dao intervju radiopostaji
Glas Amerike u kojem je bilo riječi i o Zvonku Bušiću, najpoznatijem
hrvatskom zatvo- reniku u SAD. Tom je prigodom Mesić razgovarao i s
Julienne Bušić i postigao neke dogovore s predstavnicima američkih
vlasti ali navodno ministar Ivanišević nije stigao dovršiti započeto.
Ministar Tonino Picula je 18. prosinca prošle godine uputio zahtjev za
pomilovanjem no iz ministarstva su to demantirali riječima da je
Piculin zahtjev išao u smjeru "podrške zahtjevima udruga američkih
Hrvata" koji ne posustaju u svojim naporima. Slijede novi napori ali ne
treba pokleknuti, jer ni Zvonko Bušić nikada nije odustajao od svoje
ljubavi i svoje ideje, samostalne i nezavisne države Hrvatske.
Lipanj, 2001 (Pro patria)