ne osuđuj ako nećeš prvi baciti kamen!

nije bitno kako, ali slučajno sam upućen u relevantna zbivanja oko spomenutog meča

ovako stvari stoje:

dečku koji je na indoorsu u zagrebu mučki provocirao našeg wannabe dalmoša, pričala je jednom zgodom baba o njenoj  babi anđi koja je zbog peronospore bila prisiljena s brača davnih godina ukrcat ono malo šta je imala i s roditeljima se otisnut u nepoznato...

sudbina (a ima i kapetan broda zasluge) odveli su babu u arhentinu, obećanu zemlju gdje će umjesto vlastitog uzgoja vinove loze i proizvodnje vina, za početak biti pomoćna radna snaga na ranču bogatog senor zapate

baba (a tada taman zrela divojka, ne znam jesam li spomenuo), s obitelji se naselila na jednu od brojnih farmi na širokom prostoru argentinskig pampi, a tamo živeći s vremenom je naučila mnoge poslove, bila je odgovorna i marljiva, krave i konje redovno vodila na ispašu i brinula o njima, brinula o voću i brala ga, pa je nakon par godina za nagradu od strogog (ali pravednog) zapate dobila i bolji status...malo ždrijebe i 10 sadnica jabuka

ubrzo je zgodnu anđu zapazio mladi i ljubavi željni sin veleposjednika zapate, inače umjetnička duša koja je tražila svoju srodnu...sramežljiva anđa u početku je odbijala predati se mladom fernandu, koji je s druge strane bio izložen osudi oca i zajednice što muti oko neke prljave dotepenke seljanke koja priča nekim čudnim jezikom

ali s vremenom oni su se zbližili...čak je i stari zapata na samrti blagoslovio vezu i tako su se anđa i fernando vjenčali, nakon još dosta sretnih godina i umrli, a njihovi potomci preselili se iz provincije u glavni grad koji je u to doba rastao i odavno premašio brojku od milijun ljudi...

generacije su prolazile, loza širila a potomci množili....biznis je išao dobro, u provinciji je familija ima već nekoliko farmi goveda, plantaže s voćem su dobro rađale, a neki su došli na visoke položaje u pomorstvu....

jedna od anđinih unuka, a imala je dobru ušteđevinu, poželjela se nakon godina u stranoj (ali ipak tuđoj) zemlji rodne grude i željela ju je vidjeti još jednom prije nego što umre...

ako ste se pogubili, to je baba s početka naše priče..s njom su u croaciu došli i sin sa ženom, a za par godina rođen je i mali dečkić - koji će godinama poslije, iz čisto financijskih motiva, navijati za nekog nigdjezemskog tenisača i tako postati na 15 minuta slavan...(o njemu nećemo jer hrvatska je selo, pa bi ga mogli dovesti u neugodnu situaciju)

stoga, vratimo se u arhentinu... tamo su nastavili živjeti potomci babe anđe...njima je bilo lijepo dolje i nisu osjećali nostalgiju kao jedna od sestara...

negdje u isto vrijeme...sa samo nekoliko mjeseci razmaka od onog u zagrebu...rodio se mali dječačić...i to nije sve, na fotografijama koje su si međusobno slale dvije sestre, mogla se uočiti frapantna sličnost...baba anđa imala je one specifične crne dobre oči, a njen fernando veliki nos što su naslijedili svi njeni potomci, pa tako i njeni prapraunuci rođeni tijekom ludih 70.-ih na različitim stranama velike bare..kakva podudarnost!

blago babino..dečko je od malih nogu, kao i mnogi dječaci imao sklonost sportu...

igrao je u "la boci" kao i svako dijete po cijele dane nogomet s vršnjacima...ipak, mali nije bio maradona, bilo je puno boljih u njegovoj dobi (slavni riquelme redovno mu je prodavao biciklu), pa je odlučio okušati se u tenisu - sportu za kojeg su roditelji imali financijske temelje za uzdržavati karijeru

naporno je trenirao i bio relativno perspektivan, sve dok nije ušao u "nemirne godine"...rasne latinke, oskudno odjevene, mix nacija i boja, zamamni miris alkohola, tople argentinske noći, razne lake droge i opijati nisu dale mira mladom i života željnom dečku, pa se s vremenom, kako to obično i ide, ostavio tenisa i okrenuo kocki, a tom zamamnom zovu kuglica i kockica podlegnuo je dok nije ni trepnuo...

postao je žešći kockar, zabranjen mu je ulaz u sve kockarnice i automat klubove u zemlji, ali hvala bogu, otvorene su brojne kladionice gdje je pronašao utočište i svoj hram

iako uspješno izliječen od poroka, postao je redovni posjetitelj klađi koje nije smatrao toliko opasnima, ali koje uvijek zakuhaju vrelu argentinsko-hrvatsku krv

specijalizirao je tenis...sport kojeg je istinski volio i koji nikad neće prežaliti...

naravno, osim domaćih uzdanica, pratio je i one hrvatske..krv nije voda, a nikad nije zaboravio svoje porijeklo i korijene...dapače, znao je sve hrvatske psovke i još poneku riječ

no pritisak žene, djece, radne zajednice, čak i fra ivana iz crkve gdje su odlazili svaku nedjelju, prisilili su ga da dobro razmisli o napuštanju novog poroka... odlučio je, još jedna oklada i dosta je!

kvalifikacije challengera u buenos airesu bile su odlična prilika da zaradi koju kintu i da se dostojno oprosti od starog "zanata"... čak će moći i otići uživo ispratiti pokoji meč..di ćeš bolje

i onda jednog jutra šok! u ponudi je stajao par trungelliti-veić ... kakav sudar svijetova u prvom kolu kvala...

nikad ostvareni talent hrvatskog tenisa, igrač-živac koji je kao i naš junak u mladosti imao novaca, pa se zato probio, dok su mnogi za dva koplja bolji igrači ostajali bez šanse za afirmaciju, protiv domaćeg dečka, trungellitija, koji na challengerima u karijeri ima omjer 31-33!

pratio je koeficijente kako rastu i padaju, dobro proučio formu obojice i shvatio da je veić propali slučaj koji će kapitulirati čak i pred trungellitijem koji će tako dobiti potreban zamah u karijeri i probiti barijeru od top 200!

uložio je velik novac na domaćeg igrača. kad je veić poveo s 2:0 u prvom setu, shvatio je da je vrag odnio šalu, te odlučio glasno navijati za argentinca - a kako mu je dugogodišnje kockarsko iskustvo i pokeraško čitanje ljudi, govorilo da je veić psihički nestabilna osoba - i protiv hrvatskog tenisača!

to je, kako se meč odvijao, bila odlična taktika...veić se u pauzama nije brisao ručnikom nego je nervozno tražio pogledima po publici koga treba natući nakon meča, kad ga je detektirao,  prijetio prstom i pozivao ga (pod cijenu diskvalifikacije) da izađu van da muški riješe stvar, smišljao je najgore osvete i dekoncentriran bacao loptice u publiku a ne u teren  i nije se prestao čuditi kako provokator zna hrvatski..pogotovo sve one sočne psovke...

u konačnici meč je otišao na stranu argentinca koji je slavio uspjeh karijere, a naš (sada već bivši) kockar je zadovoljno trljao ruke i zamišljao svoj već podeblji, bankovni račun...

zadnja oklada, a tako lagano ostvaren dobitak...odlazi kao pobjednik...

veiću nije preostalo ništa nego da bijesno razbije klupicu, iskrivi tuš u svlačionici i pojede sapun, a kasnije nije uopće komentirao igru, nego je samo prijetio nepoznatom provokatoru kako će ga mu se napiti krvi, pa makar to bilo zadnje što će učiniti u životu!

ipak, glava se ohladila, pa je spakirao torbe i otišao iz dvorane, brzo u hotel pa na aerodrom...i dok je tupo gledao kroz prozorsko staklo kako prostrane argentinske pampe postaju male točkice, po možda i prvi put u životu upalila mu se lampica!

pa da, on je argentinskog provokatora već negdje vidio! i odmah se lupio dlanom po čelu - naravno, u zagrebu! pa njega je htjeo tući...njega je nazvao majmunom! njega je zamrzio!

sad je bilo kristalno jasno - sve je vodilo jednome, urota protiv njega poprimila je interkontinentalne razmjere i baš ta urota koči ga prema ostvarenju vrhunskih ciljeva i ambicija koje si je zacrtao još prije 10-ak godina...

ipak, kada se vratio u zagreb, dogovorio je sastanak sa psihologom koji je bio cijeli tjedan slobodan pošto mu je čilić nakon indoorsa otkazao sve termine (rasprodane u naredne 2 godine)...

u dugačkom razgovoru, doktor nije povjerovao veiću kako ga pomahnitali "obožavatelj" prati po cijelom svijetu kako bi se kladio protiv njega, te shvatio kako veić poput dječaka u svijetu mašte umišlja i izmišlja...stavili su karte na stol i nakon što se antonio rasplakao i priznao svoju nemoć u sportskom životu (nešto kasnije i u seksualnom), odlučili su da bi najbolja stvar bila zatvoriti tu knjigu i objesiti reket o klin...

doktorov savjet zlata vrijedan bio je da antonio na lošinju sagradi apartmane i iznajmljuje ih, čime će zaraditi u jednoj sezoni više nego u cjelokupnoj karijeri, a kako nije navikao na mirovanje i zaradu bez prolivenog znoja, iz hobija će početi s uzgojom vinove loze...

pošto je znanost u razmaku od gotovo 150 godina itekako uznapredovala, a time i obrana protiv bolesti vinove loze, taj poljoprivredni biznis veiću ne bi trebao doći u pitanje, a isto tako i moguće iseljavanje iz hrvatske...

tenisač je na kraju seanse u znak zahvalnosti i prosvijetljenja stisnuo ruku i onako muški zagrlio doktora shvativši kako mu je ovdje zagarantiran miran život bez stresova i fobija u kojem neće nervirati fanove tenisa, kako one u dvoranama, tako i one na forumima...