Goran Ivanišević oduvijek je imao jedan san. Osvojiti Wimbledon. Deset godina vrhunske forme, ali uvijek je bio blizu, nikad na vrhu. No onda je došla ta 2001. godina i iako već otpisan, Goran je napravio čudo. Čudo u pravom smislu riječi...

Frustracija se gomilala, forma je bila užasna, na početku te 2001. godine Goranu da je netko rekao da će osvojiti Wimbledon, mora da bi ga pogledao sa samilošću pomislivši "ovaj je čovjek lud". Tako je sve sivo izgledalo tog 12. siječnja kada nije uspio proći niti prvo kolo kvalifikacija Australian Opena. Petr Luxa? Čisti prolaznik u pojedinačnom svijetu tenisa, igrač koji u danima vrhunske Goranove forme ne bi imao što tražit na terenu, osim u danima "ludila" kada bi Ivaniševiću sve krivo polazilo. No znali smo kada su ti dani, Goran je onda bio "lud", reketi su to plaćali, konverzacija s "drugim Goranom" je bila stalna. No taj dan u Melbourneu bio je miran, bez traga živciranju.

Na nekom tamo terenu "pokraj pruge" poražen je od češkog anonimca i mediji su naznačili siguran put prema dolje. Kraj jedne blistave karijere. No nije gotovo kada mediji i John McEnroe kažu da je gotovo, već kada Goran to odluči. Po povratku u Europu razmišljao je što i kako dalje i odlučio je otići na Challenger u Heilbronnu. To je bio sjajan potez. Tamo je upisao četiri pobjede, došao do finala i malo povratio izgubljeno samopouzdanje.

Do travnate sezone upisao je nekoliko zanimljivih pobjeda, ali na travi je krenuo loše. U Queen's Clubu "naprašio" ga je talijanski "djedica" Cristiano Caratti da bi u Rosmalenu uspio proći jedno kolo. Onda je stigla vijest kako je dobio pozivnicu za Wimbledon. Pokazat će se to kao najvrjednija pozivnica jednom igraču u povijesti.

Ždrijeb u Wimbledonu na startu mu je donio Fredrika Jonssona, švedskog kvalifikanta koji je eliminirao Ivana Vajdu u kvalifikacijama. Na terenu broj 13 Goran je rutinski odradio posao, tri puta po 6:4 bilo je dovoljno za prolazak u drugo kolo.

E tu je već na redu bilo respektabilnije ime. Ždrijeb je Goranu donio Carlosa Moyu, kralja Umaga, ali i igrača koji može biti neugodan i u Wimbledonu. Goran je bio bolji u četiri seta i naznačio kako bi se moglo nešto veliko dogoditi. "Oba Gorana u mojoj glavi razmišljaju na isti način, obojica su u Londonu. To je vrlo važno, jer kada je jedan u Londonu a drugi, ne znam ni ja gdje, onda se loše stvari događaju", komentirao je Goran nakon tog meča.

Kada je u trećem kolu srušena nadolazeća zvijezda Andy Roddick s 41 asom u četiri seta, nitko više nije sumnjao da Goran može napraviti velike stvari. Nitko osim Johna McEnroea koji je i dalje kao papagaj ponavljao kako će Goran u sljedećem kolu - ispasti.

Nakon Roddicka na redu je bila stalna mušterija Greg Rusedski. Goran je u meč ušao sa savršenih 8-0 i originalnom najavom. "Bit će to krasan meč. 15:0, 30:0, 40:0, gem i tako do tie-breaka. Sreća moja što on uvijek postane nervozniji". Bilo je - slično. 7:6, 6:4, 6:4, Rusedski je na Goranovom servisu šetao lijevo-desno, a na svom servisu je ulazio u zonu "ludila" i davao Goranu šansu. Nakon Rusedskog je i McEnroe shvatio. Stidljivo je priznao kako bi Goran mogao osvojiti Wimbledon.

U četvrtfinalu ga je čekao veliki prijatelj Marat Safin. Safin nikad nije volio travu jer mu "loptice čudno odskaču", ali taj Wimbledon igrao je sjajno. Do meča s Goranom. Tu je morao stati i stisnuti prijatelju ruku, onom koji je bio bolji. U četiri seta riješen je i Safin i Ivanišević je šesti put ušao u polufinale. Samo dva koraka do ispunjenja sna.

Prvi od dva epska meča igrao je protiv Tima Henmana. Taj petak bio je užasan. Kiša i oblaci smjenjivali su se, a Goran je vodio borbu s oba Gorana u glavi. Gubio je 2-1 u setovima, treći izgubio sa 6:0 i u četvrtom servirao za 2:2 kada je stigao mig s neba. Kiša i mrak i Englezi su prekinuli meč. Vrijeme nije bilo ništa bolje niti u subotu. Svega 50 minuta Goran i Henman su proveli na terenu, dovoljno da Goran u tie-breaku uzme četvrti set. Na početku petog ponovno kiša i nastavak u nedjelju. Britanac pritisak nije izdržao i Ivanišević je ušao u finale.

Epsko finale protiv Patricka Raftera, finale za navijače, svi će reći i najveće finale Wimbledona. Bio je to ponedjeljak kada su na stadion ulazili navijači, običan narod, a ne isključivo oni s pozivnicama. Atmosfera kao na nogometnom stadionu, sjajno navijanje Hrvata i Australaca od prvog poena.

"Vjerujem da će svi biti uz tv ekrane u ponedjeljak i da će svi biti uz mene. Kakvo će to biti slavlje kad osvojim turnir, bolje da o tome niti ne razmišljam", rekao je Goran uoči meča i bio itekako u pravu. Tog ponedjeljka sve je stalo, radno vrijeme, ali svi uz televizore ili radijske prijemnike. Ulice su bile puste. A u Londonu ludnica.

Prvi set Goran 6:3, drugi Rafter 6:3. Treći Goran 6:3, četvrti Rafter 6:2. Samo treba ostati hladan, ali kako ostati hladan kada znaš da ti je to zadnja možda šansa?! Ostao je, jedva. U 15. gemu Goran je reternirao svjetski, uzeo je servis i servirao za meč. Prva meč lopta - dvostruka pogreška. Druga meč lopta - također. Treća - sjajna reakcija Raftera. Četvrta je bila kraj. Goran ubacuje drugi servis, juri na mrežu, Rafterov retern je u mreži! Emocije su bile strašne, Goran je pao na travu i iskreno zaplakao kao i veliki broj ne samo Hrvata koji su uživali u ovom meču i Goranovom pohodu.

Odjurio je Goran na tribine, prošao kroz navijače i probio se do oca Srđana i Nikole Pilića. Nezaboravna slika koja je obišla svijet. "Ne moram više nikada nikoga pobijediti. Nije me briga. Osvajač sam Wimbledona i što god napravio u životu uvijek ću biti osvajač Wimbledona!"

U utorak 10. srpnja Split je dočekao Gorana. Dočekao ga je kako i priliči osvajaču Wimbledona. Na rivi se okupilo više od sto tisuća Splićana i stvorilo nezaboravnu atmosferu. I ta slika je obišla svijet. Ne u snimci već uživo, brojne tv postaje prenosile su doček istinskog junaka, čovjeka koji je uvijek bio drugi, respektirali su ga, ali on nije volio druga mjesta. Napokon je bio tamo gdje mu je bilo i mjesto. Na vrhu wimbledonske piramide...

Branimir Korać