Nadimak Zec najveći hrvatski tenisač svih vremena Goran Ivanišević dobio je kao dijete zbog brzine, a i sada ga je morao opravdavati. Loptice su prema njemu sijevale iz svih smjerova, pitanje časti bilo je izmijeniti pokoji udarac s osvajačem Wimbledona iz nezaboravne 2001. godine. Klinci tada još nisu bili ni u planu.

Bio je pravi gušt

– Bio je pravi gušt, skupilo se brdo djece. Kad sam ja bio klinac, takvu priliku nisam imao, a znam da bi mi to puno značilo. Neke je bilo strah, a neki su dali sve od sebe. Došao je i razred moje kćeri, a sin se jedva dao s terena – veselio se Goran.

Zagrebački klinci, koji većinom te 2001. nisu još ni bili rođeni, ponosno su nosili i pokazivali akreditacije za ulazak na teren, a većini su one visjele do koljena! Najmlađi među njima bio je Zecov nasljednik, trogodišnji Emanuel, koji je pristojno čekao u redu kako bi i na njega došao red da igra s ocem Goranom.

Tata, kad ćemo na tenis?

– Da mogu birati, ne bih sina slao u tenis nego u košarku, to je ipak kolektivni sport. No, odluka će ionako jednog dana ovisiti samo o njemu pa ćemo vidjeti što će izabrati, što će ga najviše privući. Među ovom djecom ima zaista talentiranih, nikad ne znate, možda se tu negdje krije i moj teniski nasljednik – smije se Goran.

Supruga Tanja snimala je mobitelom uzbuđene kćer Amber-Mariju i sina Emanuela, koji su danima nestrpljivo čekali svojih pet minuta na pravom terenu. "Tata, tata, kad ćemo na tenis?", stalno su ponavljali.

– Kći Amber-Maria sklonija je ženskim stvarima, voli ples, a sin ima sjajnu koordinaciju, što i nije čudo s obzirom na to tko mu je tata. Stalno vodi loptu, puca na koš, čini se da mu košarka više leži – slaže se mama Tanja.

Nakon nekoliko suza, jer je negdje u gužvi izgubio tatu, trogodišnjak Emanuel, očaran velikom žutom teniskom loptom, odbacio je tatin reket i s novim prijateljem uz teren zaigrao – košarku.