Goran Ivanišević
Srđan Ivanišević kod Mosora: Vridilo je sve uložit u Gorana
Baš na dan kada u Slobodnoj Dalmaciji izlazi ovaj intervju s vama, navršava se točno deset godina otkad je vaš sin Goran osvojio Wimbledon. Znam neke koji još uvijek sanjaju kako je Goran izgubio to wimbledonsko finale od Patricka Raftera...
... Ja nisam sanjao da je Goran izgubio od Patricka Raftera, ali u ovih deset godina ni jednom nisam pogledao snimku toga meča... Počinjao sam gledati snimku, sam i zajedno s Goranom, ali bih, gledajući sve ono što se događalo na terenu i u publici, počeo osjećati veliku napetost, svaki put bi mi eksplodirale emocije, jednom sam osjetio nekakav grop u prsima, u grlu, otišao sam iz sobe... Još uvijek nemam snage to gledati...
» Sličite mi na jednoga koji je rekao, citiram: “Boja san se da u snimci wimbledonskog finala Goran ne izgubi od Raftera. Tresa san se od straja isto ka kad san gleda direktni TV prenos!”
- U tom meču zbila se cijela Goranova karijera, nakon te njegove sjajne pobjede ja sam u wimbledonskoj loži pukao od emocija. Zapravo, ne sjećam se što se sve događalo neposredno nakon finala, pamtim samo to da je Goran doletio do mene, da smo se zagrlili, obojica plakala i jedan drugome govorili: “Uspili smo!” Finale s Rafterom i cijeli Goranov put na tom Wimbledonu bio je zapravo najljepša sportska bajka...
Bajka iz Wimbledona
» ... Pisalo se da je Goranov trijumf dosadašnja najljepša i najneobičnija wimbledonska priča...
- Samo je on osvojio Wimbledon, ušavši tamo s pozivnicom, nikad taj najprestižniji turnir nije osvojio igrač s nižim rankingom, Goran je uoči toga Wimbledona bio 125. igrač svijeta. Zapravo, nije se znalo hoće li on igrati na tom Wimbledonu. Sad mogu priznati da je imao tako jake bolove u ruci da je u proljeće 2001. godine intenzivno razmišljao o operaciji.
Kazao sam to Željku Franuloviću, skoro je počeo vikati: “Ne, ne! Neka izdrži do kraja ljeta!” U Gorana je te godine malo tko vjerovao. I sponzori su mu dali samo par majica i sportskih hlača, jednu trenirku. Nitko, ali baš nitko, nije mu davao ni gram šanse da može osvojiti taj najprestižniji turnir na svijetu... A nakon svakog meča ruka ga je nesnosno boljela, da se nije radilo o Wimbledonu odustao bi od turnira...
» Umjesto da je Wimbledon osvojio devet godina ranije, 1992. godine u finalu s Agassijem, Goran ga je osvojio onda kada je to izgledala – nemoguća misija!?
- Od Agassija je izgubio wimbledonski finale na dječji, naivan način. Da je te 1992. godine pobijedio u Wimbledonu, a tad je igrao bolji tenis od Agassija, vjerujem da bi osvojio još dva, tri Wimbledona. Igrao je dva finala sa Samprasom, oba puta izgubio, morao je dobiti barem jedan od ta dva meča. E, ali mu je Wimbledon očito bio suđen: osvojio ga je! Kako? Rekao sam već: to je bila najljepša teniska bajka! Sjetite se samo onoga meča s Henmanom, onih prekida, kiše, velikih, upravo nevjerojatnih obrata... Čudo jedno neviđeno!
» Deset godina kasnije TV kamere zumirale su Gorana u wimbledonskoj loži, on i John Newcombe bili su režiseru TV prijenosa dva najzanimljivija bivša wimbledonska pobjednika...
- Novinari još uvijek žele čuti Goranovo viđenje toga Wimbledona 2001. godine...
» ... Ali on, kao i u vrijeme kad je bio aktivni tenisač, ne voli baš bliske susrete s novinarima!
- Točno! Sad ću vam nešto otkriti: Goran je sigurno rekorder po plaćanju kazni među svjetskim tenisačima!
» Zbog razbijanja reketa?
- Ma, to je samo mali dio kazni koje je platio. Kažnjavao ga je ATP, kažnjavali su ga sponzori zbog nedolaska na press konferencije, zbog izbjegavanja intervjua. Sponzori su se čudili kako netko može odbiti intervju za New York Times, a Goran je i to učinio. Zvali su me upomoć, pitao sam Gorana zašto nije htio razgovarati s noviraom New York Timesa, odgovorio mi je: “Šta ti je, koji New York Times, šta će mi to!?” Što sam drugo mogao nego nasmijati se.
A kad su mi rekli da ga zove CNN, molili me da ga nekako nagovorim da barem njima da intervju, počeo sam mu to, kao onako slučajno, stidljivo govoriti mjesec dana ranije. I malo, pomalo ga uvjerio kako treba ići na CNN. Poslušao me. A da sam mu to rekao dva, tri dana ranije, nema šanse da bi otišao. Platio je puno, puno kazni. A kako je sav iznos od plaćenih kazni išao za pomoć djeci, Goran bi u zafrkanciji znao reći: “Ja san najveći humanitarac na svitu!”
» Ipak, nakon osvajanja Wimbledona novinare nije izbjegavao...
- Ma, bilo je i tu problema. Normalno je da su tada navalili novinari iz cijeloga svijeta, iz svih hrvatskih listova, magazina, revija... Goran je imao jedan prijedlog koji je samo njemu mogao pasti na pamet: “Bilo bi najbolje da dan jedan intervju pa da ga onda svi prenesu!”
» Znam da je među novinarima imao prijatelje...
- Jednoga od njih, uvažavajući još neke naše novinare, želim posebno istaknuti: to je legendarni novinar Sportskih novosti Neven Bertičević! Pratio je Gorana od njegovih početaka do kraja velike karijere. Sprijateljio se s njim, postao je prijatelj naše familije. Neven je vrhunski novinar i velik čovjek. Jedan od najpoznatijih svjetskih teniskih novinara. Je li istina da bi vam Goran često znao reći: “Ono šta moran učinit ja ne moran učinit baš zato šta to moran učinit!”
- Bilo je puno situacija kad se Goran tako ponašao. Znao je da mora igrati, čak i trenirati u sponzorskim majicama, ali on to uvijek nije poštovao. Znao je plaćati i po 20.000 dolara kazne. Znali bi ga upitati: “Gorane, zašto nisi trenirao u sponzorskim majicama!?” On bi odgovorio: “A nije mi se dalo!”
Muke zbog razbijenih reketa
» Govorilo se kako vam je Goran u njegovim teniskim počecima znao dizati tlak, da su vas i držali da ne biste skočili na njega...
- Nije toga bilo ni pet posto od onoga što su pričali. Ali, ja se na te zločestoće nikad nisam osvrćao. Pamtim jedan detalj iz Goranovih početaka kad sam zamalo eksplodirao od bijesa i muke. Imao sam profesorsku plaću oko 300-400 maraka, kupio sam Goranu dva reketa, koštala su me više od plaće. Otišao je na Firule igrati protiv nekoga rekreativca, vratio se kući – s oba razbijena reketa!?
Nisam znao što se dogodilo, a on mi je, skroz mirno, rekao: “Falija san jedan volej, poludija san od muke radi toga i – razbija rekete!” Izbezumio sam se: on protiv rekreativca, kojega vodi sa 5:0, ne pogodi volej i razbije rekete za koje sam potrošio više od mjesečne plaće!? Mislio sam da ću puknuti od muke, da ću i njega puknuti... Nisam! Sutradan je od nekoga prijatelja posudio njegov rezervni reket, otišao na pionirsko prvenstvo Jugoslavije, čini mi se u Niš, osvojio naslov prvaka. Vratio se kući, vidio sam da je i taj reket slomljen, pitao sam ga kad se to dogodilo, zašto je reket slomljen.
Znate li što mi je odgovorio: “Falija san jedan udarac u prvon meču, opalija san s reketon u zemlju, puka je... Ali nema veze, i s tin slomljenin reketon sve san mečeve dobija!” I šta sam mogao drugo učiniti nego – poljubiti ga! Tako je to kad mu je uzor bio John McEnroe. Od njega je naučio razbijati rekete.
» Sjećam se jednoga svoga davnog intervjua s vama, kazali ste mi: “I kuću sam prodao radi Gorana!”
- Sve što sam imao uložio sam u Goranovu karijeru. Rizik je bio veliki, ogroman. Ali, kako sam i sam bio aktivni tenisač, u Goranovim teniskim počecima vidio sam nešto što ranije nisam uočio ni kod jednog mladog tenisača njegove dobi. Vidjelo se da je nevjerojatno veliki talent. Trebalo je ulagati u njega, prodao sam sve, supruga Gorana i ja ostali smo samo na našim mjesečnim plaćama. I to nije bilo sve: morao sam odlučiti – oću li “ganjati” Goranovu ili svoju karijeru! Nisam ga mogao samoga pustiti u svijet, bio je premlad.
Sjećam se jednog razgovora sa svojom suprugom, kazao sam joj: “Goran ima veće šanse postati genije u tenisu, nego ja u svojoj struci!” Bio sam asistent na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Umjesto da magistriram, doktoriram i budem šef katedre na FESB-u, ja sam se opredijelio biti uz svoga sina. I pogodio sam: vridilo je sve uložit u Gorana! Dodat ću još nešto, skroz iskreno: da sad, u ovim godinama, trebam odlučiti ono što sam onda odlučio – ne bih postupio jednako! Bio je to prevelik rizik, sve sam stavio na kocku...
» Jeste li se miješali u posao Goranovih trenera, menadžera, jeste li bili nekakav supervizor Goranove karijere?
- Ne! Bilo bi suludo da se ja miješam u posao trenera i menadžera koji su bili izuzetno dobro plaćeni. Ali, kako se znalo događati da trener i menadžer ponekad nisu bili na istoj “valnoj dužini”, zvali bi me obojica, dakako da oni drugi to ne zna, molili da interveniram. I onda bih ja išao u “mirovnu misiju”, koja bi uvijek završila onako kako treba...
» U čemu se Goranov trener i menadžer ne bi slagali?
- Trener je bio koncentriran na tenis, menadžer na zaradu. To je ponekad bilo teško uskladiti. Jednoga trenera moram istaknuti kao znalca i čovjeka čije su zasluge za sjajnu Goranovu karijeru velike: to je Bob Brett!
Svjetski Đoković
» U nedjelju je Novak Đoković osvojio Wimbledon. Čitao sam da je kao dijete zurio u televizor gledajući mečeve s Wimbledona, da je tada kazao: “Želim osvojiti Wimbledon”! Jednako kao Goran.
- U Goranovu djetinjstvu od Grand Slam turnira mogli smo gledati jedino TV prijenose iz Wimbledona. On je gledao sve mečeve, već tad je sanjao da jednog dana osvoji taj turnir. Govorio mi je to, više mu je značilo osvajanje Wimbledona nego da je trijumfirao na sva tri ostala Grand Slam turnira. Čitao sam i slušao da je sadašnji najbolji igrač svijeta Novak Đoković maštao jednako kao Goran. I njemu se ispunio taj san.
» Je li u Goranovo vrijeme bilo više teniskih megaveličina nego sad? Čini mi se da su danas ekstraklase samo Novak Đoković, Rafael Nadal i Roger Federer. S tim da, barem ja tako mislim, veliki, najveći Federer pomalo pada...
- Slažem se! Goranovi kokurenti bili su svjetske esktraklase Ivan Lendl, John McEnroe, Pete Sampras, Boris Becker, Andre Agassi, Stefan Edberg, Jim Courier, Michael Chang, Michael Stich, Sergi Bruguera, Jevgenij Kafeljnikov, Thomas Muster, Carlos Moya, Richard Krajicek... Tko će ih sve nabrojiti... A svi su bili vrhunski tenisači, esktraklase.
Danas je takvih samo troje – Novak Đoković, Rafael Nadal i Roger Federer. S tim da Federer zaista nije više onako moćan kao prije nekoliko godina. Može on osvojiti još turnira, može osvojiti još neki od četiri Grand Slam turnira, ali on je definitivno u padu. Đoković je zasluženo broj jedan. Ove godine igra čudesno kvalitetan tenis. Ima sve udarce, izvrstan je na svim podlogama, fizički i psihički je OK, ne bih se iznenadio da ostane broj jedan i na kraju godine. Svjetski je! S tim da se nikako ne smije potcijeniti Rafael Nadal.
Sad će Đokoviću biti teže nego kad je jurišao na svjetski teniski tron. Meni Đokovićev boom nije iznenađenje, odavno sam o njemu razgovarao s Nikom Pilićem, on ga je hvalio, vidio u njemu velikog tenisača, pratio sam Đokovićeve igre, je zasluženo broj jedan.
» Spomenuli ste Nikolu Pilića, ranije i Željka Franulovića. Koliko su ta dva teniska velikana, uz to i Splićanina, utjecali na Goranovu karijeru?
- Obojica su pomogli Goranu, on ih je uvažavao, i danas ih poštuje. Niko je bio više s Goranom kao operativac, dolje, na terenu, a Žele je s Goranom puno razgovarao, savjetovao ga.
» Želim spomenuti još jednog Goranova učitelja: jedno vrijeme uz njega je bio i poznati splitski svećenik don Jozo Čorić!
- Slobodno mogu kazati: don Jozo Čorić je jedno vrijeme bio Goranov duhovni učitelj! Goran ga je silno uvažavao, ne samo kao svećenika, nego i kao mudrog i pametnog čovjeka i nadasve velikog zafrkanta. Don Jozo je imao pozitivan utjecaj na Gorana. Imali su sličnu, ma reći ću po splitsku, zajebantsku crtu. Jedan drugome su činili svakakve zafrkancije, moram reći, puno više Goran don Jozi nego obratno. Don Jozo mu to nikad nije zamjerio, naprotiv!
» Znam da će zazvučati malo čudno, s obzirom da Goranov sin, vaš unuk Emanuel ima samo 4 godine, ali pročitao sam da je upravo nevjerojatno kako 4-godišnje dijete tako vješto barata loptom!
- Ma, jasno je da bi bilo suludo govoriti kako je moj mali unuk Emanuel talentiran za sport. Premlad je da bi se to moglo reći. Međutim, zaista je čudesno kako dijete od 4 godine ima takvu koordinaciju pokreta, kako barata loptom: košarkaškom, nogometnom, teniskom! Košarkaška lopta je skoro veća i teža od njega, ali “ostao sam paf” kad sam vidio kako vodi loptu s obje ruke, kako udara nogometnu loptu s obje noge, kako...
Ne, nema smisla govoriti o tome. Ispast ću kao one stare splitske žene koje bi za svoju djecu znale reći: “Nije šta su moja dica, ali takvih nema u Splitu!” E da, moram reći i ovo. Jednom sam Gorana u šali pitao bi li on svome sinu bio trener, odgovorio mi je: “Ma, nema šanse, ispalija bi na živce!”
» Rekao sam vam da donesete Goranov reket s kojim je osvojio Wimbledon, da se slikamo s njim, a vi ste donijeli – dva reketa i jednu bocu vina!?
- Evo, vi ćete, dok se budemo slikavali, držat dva reketa. U lijevoj ruci Goranov reket s kojim je osvojio Wimbledon, a u desnoj ruci reket Patricka Raftera s kojim je igrao finalni meč s Goranom. A ja ću držati – bocu vina!
» Čekajte, prirodnije je da vi budete s reketima a ja s vinom...
- Ajmo ovaj put promijeniti uloge!
- U tom meču zbila se cijela Goranova karijera, nakon te njegove sjajne pobjede ja sam u wimbledonskoj loži pukao od emocija. Zapravo, ne sjećam se što se sve događalo neposredno nakon finala, pamtim samo to da je Goran doletio do mene, da smo se zagrlili, obojica plakala i jedan drugome govorili: “Uspili smo!” Finale s Rafterom i cijeli Goranov put na tom Wimbledonu bio je zapravo najljepša sportska bajka...
Bajka iz Wimbledona
» ... Pisalo se da je Goranov trijumf dosadašnja najljepša i najneobičnija wimbledonska priča...
- Samo je on osvojio Wimbledon, ušavši tamo s pozivnicom, nikad taj najprestižniji turnir nije osvojio igrač s nižim rankingom, Goran je uoči toga Wimbledona bio 125. igrač svijeta. Zapravo, nije se znalo hoće li on igrati na tom Wimbledonu. Sad mogu priznati da je imao tako jake bolove u ruci da je u proljeće 2001. godine intenzivno razmišljao o operaciji.
Kazao sam to Željku Franuloviću, skoro je počeo vikati: “Ne, ne! Neka izdrži do kraja ljeta!” U Gorana je te godine malo tko vjerovao. I sponzori su mu dali samo par majica i sportskih hlača, jednu trenirku. Nitko, ali baš nitko, nije mu davao ni gram šanse da može osvojiti taj najprestižniji turnir na svijetu... A nakon svakog meča ruka ga je nesnosno boljela, da se nije radilo o Wimbledonu odustao bi od turnira...
» Umjesto da je Wimbledon osvojio devet godina ranije, 1992. godine u finalu s Agassijem, Goran ga je osvojio onda kada je to izgledala – nemoguća misija!?
- Od Agassija je izgubio wimbledonski finale na dječji, naivan način. Da je te 1992. godine pobijedio u Wimbledonu, a tad je igrao bolji tenis od Agassija, vjerujem da bi osvojio još dva, tri Wimbledona. Igrao je dva finala sa Samprasom, oba puta izgubio, morao je dobiti barem jedan od ta dva meča. E, ali mu je Wimbledon očito bio suđen: osvojio ga je! Kako? Rekao sam već: to je bila najljepša teniska bajka! Sjetite se samo onoga meča s Henmanom, onih prekida, kiše, velikih, upravo nevjerojatnih obrata... Čudo jedno neviđeno!
» Deset godina kasnije TV kamere zumirale su Gorana u wimbledonskoj loži, on i John Newcombe bili su režiseru TV prijenosa dva najzanimljivija bivša wimbledonska pobjednika...
- Novinari još uvijek žele čuti Goranovo viđenje toga Wimbledona 2001. godine...
» ... Ali on, kao i u vrijeme kad je bio aktivni tenisač, ne voli baš bliske susrete s novinarima!
- Točno! Sad ću vam nešto otkriti: Goran je sigurno rekorder po plaćanju kazni među svjetskim tenisačima!
» Zbog razbijanja reketa?
- Ma, to je samo mali dio kazni koje je platio. Kažnjavao ga je ATP, kažnjavali su ga sponzori zbog nedolaska na press konferencije, zbog izbjegavanja intervjua. Sponzori su se čudili kako netko može odbiti intervju za New York Times, a Goran je i to učinio. Zvali su me upomoć, pitao sam Gorana zašto nije htio razgovarati s noviraom New York Timesa, odgovorio mi je: “Šta ti je, koji New York Times, šta će mi to!?” Što sam drugo mogao nego nasmijati se.
A kad su mi rekli da ga zove CNN, molili me da ga nekako nagovorim da barem njima da intervju, počeo sam mu to, kao onako slučajno, stidljivo govoriti mjesec dana ranije. I malo, pomalo ga uvjerio kako treba ići na CNN. Poslušao me. A da sam mu to rekao dva, tri dana ranije, nema šanse da bi otišao. Platio je puno, puno kazni. A kako je sav iznos od plaćenih kazni išao za pomoć djeci, Goran bi u zafrkanciji znao reći: “Ja san najveći humanitarac na svitu!”
» Ipak, nakon osvajanja Wimbledona novinare nije izbjegavao...
- Ma, bilo je i tu problema. Normalno je da su tada navalili novinari iz cijeloga svijeta, iz svih hrvatskih listova, magazina, revija... Goran je imao jedan prijedlog koji je samo njemu mogao pasti na pamet: “Bilo bi najbolje da dan jedan intervju pa da ga onda svi prenesu!”
» Znam da je među novinarima imao prijatelje...
- Jednoga od njih, uvažavajući još neke naše novinare, želim posebno istaknuti: to je legendarni novinar Sportskih novosti Neven Bertičević! Pratio je Gorana od njegovih početaka do kraja velike karijere. Sprijateljio se s njim, postao je prijatelj naše familije. Neven je vrhunski novinar i velik čovjek. Jedan od najpoznatijih svjetskih teniskih novinara. Je li istina da bi vam Goran često znao reći: “Ono šta moran učinit ja ne moran učinit baš zato šta to moran učinit!”
- Bilo je puno situacija kad se Goran tako ponašao. Znao je da mora igrati, čak i trenirati u sponzorskim majicama, ali on to uvijek nije poštovao. Znao je plaćati i po 20.000 dolara kazne. Znali bi ga upitati: “Gorane, zašto nisi trenirao u sponzorskim majicama!?” On bi odgovorio: “A nije mi se dalo!”
Muke zbog razbijenih reketa
» Govorilo se kako vam je Goran u njegovim teniskim počecima znao dizati tlak, da su vas i držali da ne biste skočili na njega...
- Nije toga bilo ni pet posto od onoga što su pričali. Ali, ja se na te zločestoće nikad nisam osvrćao. Pamtim jedan detalj iz Goranovih početaka kad sam zamalo eksplodirao od bijesa i muke. Imao sam profesorsku plaću oko 300-400 maraka, kupio sam Goranu dva reketa, koštala su me više od plaće. Otišao je na Firule igrati protiv nekoga rekreativca, vratio se kući – s oba razbijena reketa!?
Nisam znao što se dogodilo, a on mi je, skroz mirno, rekao: “Falija san jedan volej, poludija san od muke radi toga i – razbija rekete!” Izbezumio sam se: on protiv rekreativca, kojega vodi sa 5:0, ne pogodi volej i razbije rekete za koje sam potrošio više od mjesečne plaće!? Mislio sam da ću puknuti od muke, da ću i njega puknuti... Nisam! Sutradan je od nekoga prijatelja posudio njegov rezervni reket, otišao na pionirsko prvenstvo Jugoslavije, čini mi se u Niš, osvojio naslov prvaka. Vratio se kući, vidio sam da je i taj reket slomljen, pitao sam ga kad se to dogodilo, zašto je reket slomljen.
Znate li što mi je odgovorio: “Falija san jedan udarac u prvon meču, opalija san s reketon u zemlju, puka je... Ali nema veze, i s tin slomljenin reketon sve san mečeve dobija!” I šta sam mogao drugo učiniti nego – poljubiti ga! Tako je to kad mu je uzor bio John McEnroe. Od njega je naučio razbijati rekete.
» Sjećam se jednoga svoga davnog intervjua s vama, kazali ste mi: “I kuću sam prodao radi Gorana!”
- Sve što sam imao uložio sam u Goranovu karijeru. Rizik je bio veliki, ogroman. Ali, kako sam i sam bio aktivni tenisač, u Goranovim teniskim počecima vidio sam nešto što ranije nisam uočio ni kod jednog mladog tenisača njegove dobi. Vidjelo se da je nevjerojatno veliki talent. Trebalo je ulagati u njega, prodao sam sve, supruga Gorana i ja ostali smo samo na našim mjesečnim plaćama. I to nije bilo sve: morao sam odlučiti – oću li “ganjati” Goranovu ili svoju karijeru! Nisam ga mogao samoga pustiti u svijet, bio je premlad.
Sjećam se jednog razgovora sa svojom suprugom, kazao sam joj: “Goran ima veće šanse postati genije u tenisu, nego ja u svojoj struci!” Bio sam asistent na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Umjesto da magistriram, doktoriram i budem šef katedre na FESB-u, ja sam se opredijelio biti uz svoga sina. I pogodio sam: vridilo je sve uložit u Gorana! Dodat ću još nešto, skroz iskreno: da sad, u ovim godinama, trebam odlučiti ono što sam onda odlučio – ne bih postupio jednako! Bio je to prevelik rizik, sve sam stavio na kocku...
» Jeste li se miješali u posao Goranovih trenera, menadžera, jeste li bili nekakav supervizor Goranove karijere?
- Ne! Bilo bi suludo da se ja miješam u posao trenera i menadžera koji su bili izuzetno dobro plaćeni. Ali, kako se znalo događati da trener i menadžer ponekad nisu bili na istoj “valnoj dužini”, zvali bi me obojica, dakako da oni drugi to ne zna, molili da interveniram. I onda bih ja išao u “mirovnu misiju”, koja bi uvijek završila onako kako treba...
» U čemu se Goranov trener i menadžer ne bi slagali?
- Trener je bio koncentriran na tenis, menadžer na zaradu. To je ponekad bilo teško uskladiti. Jednoga trenera moram istaknuti kao znalca i čovjeka čije su zasluge za sjajnu Goranovu karijeru velike: to je Bob Brett!
Svjetski Đoković
» U nedjelju je Novak Đoković osvojio Wimbledon. Čitao sam da je kao dijete zurio u televizor gledajući mečeve s Wimbledona, da je tada kazao: “Želim osvojiti Wimbledon”! Jednako kao Goran.
- U Goranovu djetinjstvu od Grand Slam turnira mogli smo gledati jedino TV prijenose iz Wimbledona. On je gledao sve mečeve, već tad je sanjao da jednog dana osvoji taj turnir. Govorio mi je to, više mu je značilo osvajanje Wimbledona nego da je trijumfirao na sva tri ostala Grand Slam turnira. Čitao sam i slušao da je sadašnji najbolji igrač svijeta Novak Đoković maštao jednako kao Goran. I njemu se ispunio taj san.
» Je li u Goranovo vrijeme bilo više teniskih megaveličina nego sad? Čini mi se da su danas ekstraklase samo Novak Đoković, Rafael Nadal i Roger Federer. S tim da, barem ja tako mislim, veliki, najveći Federer pomalo pada...
- Slažem se! Goranovi kokurenti bili su svjetske esktraklase Ivan Lendl, John McEnroe, Pete Sampras, Boris Becker, Andre Agassi, Stefan Edberg, Jim Courier, Michael Chang, Michael Stich, Sergi Bruguera, Jevgenij Kafeljnikov, Thomas Muster, Carlos Moya, Richard Krajicek... Tko će ih sve nabrojiti... A svi su bili vrhunski tenisači, esktraklase.
Danas je takvih samo troje – Novak Đoković, Rafael Nadal i Roger Federer. S tim da Federer zaista nije više onako moćan kao prije nekoliko godina. Može on osvojiti još turnira, može osvojiti još neki od četiri Grand Slam turnira, ali on je definitivno u padu. Đoković je zasluženo broj jedan. Ove godine igra čudesno kvalitetan tenis. Ima sve udarce, izvrstan je na svim podlogama, fizički i psihički je OK, ne bih se iznenadio da ostane broj jedan i na kraju godine. Svjetski je! S tim da se nikako ne smije potcijeniti Rafael Nadal.
Sad će Đokoviću biti teže nego kad je jurišao na svjetski teniski tron. Meni Đokovićev boom nije iznenađenje, odavno sam o njemu razgovarao s Nikom Pilićem, on ga je hvalio, vidio u njemu velikog tenisača, pratio sam Đokovićeve igre, je zasluženo broj jedan.
» Spomenuli ste Nikolu Pilića, ranije i Željka Franulovića. Koliko su ta dva teniska velikana, uz to i Splićanina, utjecali na Goranovu karijeru?
- Obojica su pomogli Goranu, on ih je uvažavao, i danas ih poštuje. Niko je bio više s Goranom kao operativac, dolje, na terenu, a Žele je s Goranom puno razgovarao, savjetovao ga.
» Želim spomenuti još jednog Goranova učitelja: jedno vrijeme uz njega je bio i poznati splitski svećenik don Jozo Čorić!
- Slobodno mogu kazati: don Jozo Čorić je jedno vrijeme bio Goranov duhovni učitelj! Goran ga je silno uvažavao, ne samo kao svećenika, nego i kao mudrog i pametnog čovjeka i nadasve velikog zafrkanta. Don Jozo je imao pozitivan utjecaj na Gorana. Imali su sličnu, ma reći ću po splitsku, zajebantsku crtu. Jedan drugome su činili svakakve zafrkancije, moram reći, puno više Goran don Jozi nego obratno. Don Jozo mu to nikad nije zamjerio, naprotiv!
» Znam da će zazvučati malo čudno, s obzirom da Goranov sin, vaš unuk Emanuel ima samo 4 godine, ali pročitao sam da je upravo nevjerojatno kako 4-godišnje dijete tako vješto barata loptom!
- Ma, jasno je da bi bilo suludo govoriti kako je moj mali unuk Emanuel talentiran za sport. Premlad je da bi se to moglo reći. Međutim, zaista je čudesno kako dijete od 4 godine ima takvu koordinaciju pokreta, kako barata loptom: košarkaškom, nogometnom, teniskom! Košarkaška lopta je skoro veća i teža od njega, ali “ostao sam paf” kad sam vidio kako vodi loptu s obje ruke, kako udara nogometnu loptu s obje noge, kako...
Ne, nema smisla govoriti o tome. Ispast ću kao one stare splitske žene koje bi za svoju djecu znale reći: “Nije šta su moja dica, ali takvih nema u Splitu!” E da, moram reći i ovo. Jednom sam Gorana u šali pitao bi li on svome sinu bio trener, odgovorio mi je: “Ma, nema šanse, ispalija bi na živce!”
» Rekao sam vam da donesete Goranov reket s kojim je osvojio Wimbledon, da se slikamo s njim, a vi ste donijeli – dva reketa i jednu bocu vina!?
- Evo, vi ćete, dok se budemo slikavali, držat dva reketa. U lijevoj ruci Goranov reket s kojim je osvojio Wimbledon, a u desnoj ruci reket Patricka Raftera s kojim je igrao finalni meč s Goranom. A ja ću držati – bocu vina!
» Čekajte, prirodnije je da vi budete s reketima a ja s vinom...
- Ajmo ovaj put promijeniti uloge!
Možda i najemotivnije finale Bimbledona. Još kad čovek zna pozadinu svega - da je Goran pre toga tri puta poražen u Bimbledonu, da je dobio "divlju kartu" za turnir, da mu je ovo bila poslednja šansa da ne ostane upamćen kao gubitnik svetskog tenisa ...
Pa još ono fudbalsko navijanje u publici ... Lepo je što je ovako ispalo jer ko zna šta bi bilo sa preemotivnim Goranom da je i četvrti put prokockao finale najvećeg turnira na svetu ... Ovako je definitivno velikan. I samo bih podsetio da jedan veliki Ivan Lendl nikada nije osvojio Bimbledon ...
Pa još ono fudbalsko navijanje u publici ... Lepo je što je ovako ispalo jer ko zna šta bi bilo sa preemotivnim Goranom da je i četvrti put prokockao finale najvećeg turnira na svetu ... Ovako je definitivno velikan. I samo bih podsetio da jedan veliki Ivan Lendl nikada nije osvojio Bimbledon ...
[uredio etno-expert - 11. srpnja 2011. u 12:58]
- Najnovije
- Najčitanije
Davis Cup: Aktualni osvajači na krilima prvog igrača svijeta do polufinala
16 sati•Davis Cup/Fed Cup
Dino Prižmić slavio nakon velike borbe u hrvatskom dvoboju
1 dan•ATP Tour
Davis Cup: Australija preko SAD-a do polufinala
1 dan•Davis Cup/Fed Cup
Luka Mikrut ostao bez prave šanse protiv Ukrajinca
1 dan•ATP Tour
Pobjednički niz by SuperSport: Božić bi mogao uraniti za jednog igrača
2 dana•Nogomet
Australci zahvaljujući Kokkinakisu napravili prvi korak prema polufinalu Davis Cupa
1 dan•Davis Cup/Fed Cup
Vekić: 'Osvojiti Grand Slam turnir je moj životni cilj i definitivno sam se približila tome'
1 dan•WTA Tour
Hrvatska saznala protivnike, opet nas zapali Francuzi, a u polufinalu prijete Španjolci!
10 sati•Nogomet
Gattuso: 'Svaki dana sa smiješkom dolazim na trening, a treniramo na krumpirištu'
8 sati•Nogomet
Slaven Belupo slavio kod Istre 1961 i pobjegao s dna ljestvice
2 sata•Nogomet
Kronologija: Vrlo dobra predstava u Puli, Slaven Belupo odnio sva tri boda!
4 sata•Nogomet
Treća i četvrta momčad Lige prvaka sastaju se večeras u domaćem prvenstvu
13 sati•Nogomet
Carević: 'Vidović možda i bolje od mene poznaje Goricu, a Šibenik je najbolji period moje trenerske karijere'
6 sati•Nogomet
Jurićev Valladolid važne bodove traži kod izravnog konkurenta u borbi za ostanak
11 sati•Nogomet
Coppitelli: 'Radimo da tome da budemo prepoznatljivi, ali i da imamo rezultat'
5 sati•Nogomet