S pravom je postojao strah. Poreč mnogima nije bio najbolji mogući izbor, najviše zbog faktora gledatelja. Jednog od najvažnijih ako namjeravate napraviti nešto u ovom natjecanju...

Dvorana je bila poluprazna dvadesetak minuta prije početka prvog susreta, a kada to kažem onda pretjerujem. Isto kao što završetak velike Čilićeve borbe za drugi bod nije dočekalo više od trećine kapaciteta Žatike. Ekipa je imala neke druge prioritete...

Plašili smo se bruke, a ona se upravo i dogodila. James Blake i društvo istrčali su na teren pored počasnog špalira oko 16 sati, a igrom slučaja okrenuli su se baš prema VIP loži, sramotno praznoj i tribini iznad nje koja je zgražala. Druga bočna također je bila poluprazna, a mjesta na njoj bila su - pogodite - predviđena za vrlo važne osobe.

A takvih je ljudi o ovoj zemlji, prema posljednjih procjenama, nekoliko milijuna! Pa, pogledajte svaki iole važan sportski događaj, koliko se prostora otkida od uobičajenog kapaciteta eda bi se moglo smjestiti razne prijatelje, rođake i ostale spodobe koje zapravo ni ne znaju do kojeg se rezultata u tenisu igra.

I što sada? Hrvatska, očito, više ne voli tenis, čak ni kada joj reprezentacija igra četvrtfinale, čak ni s Amerikancima. Odustajanje Roddicka nije nikakav argument i zapravo ga na ovom mjestu nemam namjeru ni tražiti. Opravdanja... Predugo smo se utapali u nerealnim objašnjenjima odbijajući priznati sami sebi najjednostavniji mogući odgovor. Onaj koji je, prema nepisanom pravilu, uglavnom i točan.

Četiri i pol tisuće ljud, toliki je kapacitet Žatike. Gotovo triput manji od Nokia Arene u Tel Avivu. Koja je, baj d vej, krcata do posljednjeg mjesta. Kao i stadion u Marbelli te Cez Areni u Ostravi. Ljudi, ovo je Davis cup, četvrtfinale. Jedno od najvažnijih sportskih natjecanja na svijetu, ono koje obilazi svjetske agencije bez obzira na ostale događaje dana. Ni Kim Jong Il nije dovoljno jak...

Međutim, kod nas je i Žatika problem. Pa se kopaju kojekakva opravdanja - turistička sezona, skupe cijene, ovo, ono... Zaboravlja se, pritom, Zadar. Ili Zagreb Indoors. Jedino mjesto u Hrvatskoj koje u ovom trenutku može napuniti stadion(čić) jest - Umag! Iz nekih potpuno drugih razloga.

Što se događa? Kada smo prestali cijeniti tenis? Jer, pazite, karte su bile u velikoj mjeri rasprodane za jučerašnje susreta, možda je tek nekoliko mjesta ostalo slobodnima. Dvorana se, pak, počela pravo puniti tek krajem prvog Karlovog seta.

Kažu, ljudi su se kupali. Ma dajte molim vas... Vrijeme početka mečeva pomaknuto je na nelogičnih četiri sata upravo kako bi svi mogli obaviti svoju svakodnevnu ljetnu rutinu. Ali, očito ni to nije dovoljno podilaženja, jer Žatika je bila blizu ispunjenosti samo na nekoliko minuta. Potom se krenulo u VIP restoran i salon iz kojeg je u najvažnijim trenucima petog seta Čilića i Fisha, tamo oko pola 1 u noći, dopirao zvuk tanjura, čaša i fejkerskog žamora.

Gadi mi se sve to. Snobizam, iskompleksiranost, lažni glamour i odnos ovog naroda prema jednom od naših  najboljih proizvoda. Tenis u Hrvatskoj zaslužuje puno bolje od ovoga, ali problem je što on to ne može dobiti. Ni u Zagrebu, ni u Zadru, ni Poreču. Možda bi se to dogodilo u Spaladium Areni, ali poznajući tamošnji mentalitet, odustajanjem Ančića, odustalo bi i zanimanje mnogih splitskih tenisoljubaca.

Možda se varam. Možda ne. Činjenica je da se ovaj susret trebao igrati u Splitu i nitko me nikada neće moći razuvjeriti u to mišljenje. Naravno, uzimamo li u obzir samo sportske faktore. Prošili se dijapazon rasprave, onda možemo slobodno ugasiti ovu stranicu i prebaciti se na neka druga štiva... 

Najviše je, zapravo, značila izjava Patricka McEnroea nakon završetka drugog jučerašnjeg meča. Pitali smo ga što misli o publici, je li zaista toliko nesportska kakvom ju je predstavio Blake, a zauzvrat smo dobili začuđeni pogled:

- Ne, ovo je Davis Cup. Publika nije baš nikakav problem.

Nije rekao, ali je mislio - očekivali su ipak nešto drugo. Očekivali smo i mi, ali i tenisači. Barem punu Žatiku, protiv Amerikanaca. U četvrtfinalu Davis Cupa. Sve je otišlo kvragu...