Radimir Čačić prosipao je životnu mudrost odmah nakon senzacionalne odluke Upravnog Odbora.
Kleo se kako su svi željeli vidjeti Davis Cup u Splitu, a on sam
najviše. Pokušavao je izvući priču s Gripama, zvao je i Sanadera, ali
premijer se nije javljao. Zbog nedostatka vremena (do 16 sati je ITF-u
u London trebalo poslati ime domaćina) bio je prisiljen odlučiti se za
plan B, jer
zli Kuret nije htio popustiti.
Radio je na štetu svojih građana, turističke zajednice, a tako i Hrvatske. Loš neki čovjek...
Naravno, gospodin predsjednik imao je potpuno zavezane ruke. Zašto bi
spustio iznos 'kotizacije' sa početnih milijun i pol kuna, kad je HTS
taj koji u cijeloj priči mora izaći kao pobjednik. I ni u kom slučaju
ne riskirati...
Stav kojega je pokazala krovna teniska organizacija u cijeloj priči oko
dodjeljivanja domaćinstva za četvrtfinalni susret Davis Cupa sa
Sjedinjenim Državama - mišljenja sam - izravno je odgovoran za konačan
rasplet događaja.
Poreč je, prema procjenama Žute loptice otprije osam dana, imao vrlo
mizerne izglede.
Kurtoazne. Ne zato što su loše odradili posao s Čileom ili igrači imaju
neku posebnu averziju prema tom izrazito teniskom gradu... već iz
isključivo jednog razloga: Split je bio alfa i omega u željama svih na
koje su današnja odluka neposredno odnosi.
Igrače, izbornika, hrvatske teniske zaljubljenike...
No, dogodila se senzacija. Niotkuda je izronio
Edi Štefanić,
Porečki gradonačelnik i vrlo mudar čovjek, izvukao je 1.8 milijuna kuna
i stavio ih na stol Upravnog odbora. Mnogi su kasnije priznali kako su
se upravo toga najviše plašili. Navodno su svi htjeli samo - Split.
Ako je zbilja tako, postavit ću im jedno prilično škakljivo pitanje:
zašto grad s drugom najvećom dvoranom u Hrvatskoj i nije pobijedio u
višesatnom raspredanju? Zar je toj gospodi netko držao
pištolj na glavi pa su morali glasovati protiv svoje želje?
Odgovor, naravno, neću dobiti, pa ću ga pokušati ponuditi sam. Hladnog
oružja u dvorani nije bilo, ali u zraku je lebdjelo nešto mnogo
važnije. Novac. Lova koju treba nabrzaka zgrnuti. Uzeti milju i pol na
prilici kakva je Davis Cup s Andyjem Roddickom u Hrvatskoj, ali ni u
kojem slučaju ne sudjelovati u organizaciji takvog događaja.
Ivan Kuret naposljetku je ispao Pedro.
Čovjek kojega će danas mnogi popljuvati i napasti sa svih strana. Jer,
kako bi rekao sam Radimir Čačić, čemu Spaladium Arena ako je nemaju
namjeru koristiti?
E pa vidite, sada dolazim to točke kada je priču potrebno proširiti u neke druge sfere. Priču o hrvatskoj građevinskoj mafiji, priču o vodećim ljudima naše domovine koji je usmjeravaju u dugoročnu propast, baladu s vrlo tužnim završetkom.
Zagrebačku Arenu, kao i ovu splitsku, izradio sam ja jednako kao i Vi,
štovani čitatelju, u istoj mjeri kao i gospodin Čačić. Iz džepa nas,
poreznih obveznika, sagrađene su te velebne građevine, a o tome tko ih
je gradio neću sada.
I s kojim računicama. Jer, mogao bi me progutati mrak.
Uglavnom, jasno nam je iz kojeg razloga u Hrvatskoj posljednjih godina
zgrade, novogradnje i dvorane niču kao gljive poslije kiše...
Građani Republike Hrvatske naučili su otrpjeti svakakve gluposti. Naša
koža postala je toliko debelom i otpornom na fekalije sa vrha da bi i
majstori kineske akupunkture imali velikih problema u njenom
probijanju.
Navikli smo pognuti glave i nadati se u bolje sutra...
Ali, boljeg sutra nema, zar vam to sada već nije jasno? Priča o
dodjeljivanju domaćinstva samo je kap u moru bezizlanosti u kojoj smo
se našli, djelomično i svojom krivnjom. Šutjeli smo i gledali kako
gradske vlasti predaju te iste Arene na upravljanje stranim tvrtakama, nismo se bunili i sada nam evo nazad što smo zaslužili...
Umjesto da Spaladium Arena, kak' se šika, dočeka jedan od
najspektakularnijih dogašaja u hrvatskoj sportskoj povijesti,
organizacija je navrat nanos prebačena u Poreč koji će za tu svrhu
morati postavljati još montažnih tribina! Odmah mi kroz glavu prođe Benidorm i jeza...
Ne, nemojte brzati sa zaključcima: Ivan Kuret bio je u pravu - zašto bi
grad morao organizirati cijeli događaj, sam o vlastitom trošku, a Savez
sastrane gledati i pokupiti samo vrhnje. Što od kotizacije, što od
karata...
Da nije bilo rukometa u kojemu je Split prošao relativno loše, baš po
tim pitanjima, možda bi grad pod Marjanom dobio domaćinstvo još prije
tjedan dana. Ali, 'ki bi da bi'. Što bi bilo kad bi bilo, u državi nam
vlada kaos na svim razinama, moćnici rade što požele, određuju
upisnite, kvote i kotizacije prema vlastitom 'ćefu', a popuše uvijek
oni o čijoj sudbini odlučuju.
Igrač, izbornik, navijači, teniski zaljubljenici... velika većina navedenih željela je Split, paklenu atmosferu
kakva priliči četvrtfinalu Davis Cupa. Ne kažem da će u Poreču biti
loše, daleko od toga. Ali 4.5 tisuće ljudi sa sponzorski dobivenim
ulaznicama (a upravo tako će biti, jer što mislite kome će gospoda
prvima osigurati ulaznice za susret kojeg će svi željeti uživo
vidjeti?) gotovo je triput manji kapacitet od onoga kojeg bi pružio
Split...
Ne pokazujte prstom u Kureta, iako me baš briga i za njega i za njegovu
"vladu". Ima on poprilično putra na glavi, ali u ovom slučaju ne smije
odgovarati za pravila igre koja su postavili neki drugi. Iako, ako se
vratimo na razvlačenje priče do krajnje konvekvence... do onog dijela o
davanju Arene na upravljenje američkoj tvrtci... izgleda da se bumerang vratio u glavu onima koji su ga i bacili.
Sto tisuća kuna, govore dobro obavješteni, izmamilo je podsmijeh na
lica članova Upravnog odbora. Kako i ne bi, jer što mislite zašto sjede
tamo gdje sjede, zašto je uspješan poduzetnik Čačić odlučio
postati glavnim čovjekom baš teniskog saveza? Zato što zna gdje se
krije lova, u tenisu, sportu od kojega u Hrvatskoj žive dobro svi, samo
ne oni koji bi zaista trebali...
Svaka cast autoru ovog teksta....