Malo sam pregledavao stare tekstove i našao onaj što ga je napisao Viktor Ivančić. Valjda mu je to jedini o bijelomu sportu.
MILITARNI SERVIS
28. rujna, 2006.
Čudno je što nitko u Hrvatskoj nije pomislio da je Ivan Ljubičić u Tajlandu zapravo kidnapiran, da je ucijenjen na nekakav gadan i brutalan način, pa zatim primoran da se s osmijehom fotografira ispred tenkova pomoću kojih je četiri dana ranije izvršen državni udar. Jer zašto bi drugo netko tko po profesionalnoj vokaciji udara reketom po gumenoj loptici, uz to proživljava trenutke planetarne slave i ostvaruje zavidan konto na bankovnom računu – pa bi mu, prema logici stvari, zadnja briga na svijetu trebali biti egzotični politički mrakovi, naročito u dalekim i nepoznatim zemljama, a napose suptilne tehnologije pomoću kojih se jedna diktatura zamjenjuje drugom – zašto bi, dakle, takav netko pristao na status nasmiješene vreće koja će poslužiti za najbanalniji militarni marketing?
Priznajem da mi je misao o otmici, ucjeni, prijetnji ili kakvome drugom nasilničkom djelovanju sijevnula čim sam ugledao novinske fotografije na kojima se naš najbolji tenisač u Bangkoku manekenski ceri ispred kolone čeličnih gusjeničara s dugim cijevima, poručujući svekolikom čovječanstvu da je "sigurnosna situacija u Tajlandu u najboljem redu". Ali ipak će biti da je ta moja misao predstavljala bijedni refleksni uzmak, paničan bijeg od kardinalnih asocijacija: naprimjer one da je donekle sličnu pozu za oduševljene fotografe svojedobno bio zauzeo ruski pjesnik Limonov na Romaniji, s tim što je živahni poeta još i krehnuo nekoliko velikokalibarskih porcija smrti u smjeru Sarajeva, a Ljubičić ipak promovira mir, tj. "sigurnosnu situaciju" koja je "u najboljem redu".
Druga je pomisao, pak, oslonjena na realnost, a nju čini tržište sportskoga spektakla i tome pridruženi "sigurnosni" politički dekor. U Bangkoku se, naime, pripadnicima putujuće teniske elite smiješe lijepi novci, kao i svugdje gdje razapnu šatore, a kada je na bubnju moguća premija od nekoliko stotina tisuća dolara, deviza je skoro podrazumijevajuća: Najbolji je režim onaj koji je trenutačno akutan, pak ga je i mudro trenutačno poduprijeti! Odatle slijedi i treća pomisao: dolari će uskoro napustiti Bangkok, Ljubičić i društvo s bijelim čarapama i uštirkanim hlačicama pouzdano će ih odnijeti, a tenkovi na ulicama će ostati, na radost tamošnjih radnih ljudi i građana.
Izjave Ivana Ljubičića s tajlandske turneje – uz pretpostavku da novinski izvjestioci nisu oteti, ucijenjeni i prisiljeni da servisiraju vojnu huntu – naprosto razoružavaju. Neposredno nakon državnoga udara, kada su pripadnici vojnoga vrha, uz potporu kraljevske obitelji, svrgnuli s vlasti premijera Thaksina Shinawatru, koji se sa svoga zlosretnoga puta u inozemstvo izgleda neće vratiti sljedećih nekoliko desetljeća, naš se slavni tenisač zatekao na prijemu kod princeze Siriwanawari Nariratane, inače aktivne sportašice i čak reprezentativke Tajlanda u badmintonu, a tom prilikom... "Tom prilikom sam zamoljen za slikanje ispred tenkova da svijet vidi da je sigurnosna situacija u Tajlandu u najboljem redu", kaže Ljubičić. "Ja sam rekao da bih to rado učinio, no da već kasnim na trening. No, nakon dodatne informacije da se ta lokacija ionako nalazi na putu prema dvorani, pristao sam."
I tako su svjetsku informativnu mrežu obišle fotografije "našega Ljube" kako oduševljeno pozdravlja tenkove na ulicama Bangkoka. U tome svečarskom poslu nije bio jedini, dakako. Aktivisti vojne hunte čelične su grdosije dekorirali buketima svježega cvijeća – dok su par ulica dalje vodenim topovima, suzavcem i gumenim mecima razbijali zaostale skupine demonstranata – a ispred tih grotesknih cvjetnih aranžmana posadili su nasmijanu dječicu, malodobne žive kulise čiju hinjenu radost svjetska javnost ne puši još otkako su je izumili drevni Sovjeti. Iza njihovih leđa, na čeličnim nosačima rascvjetanog bilja, istaknute su parole u slavu voljene armije koja je upravo sasjekla u korijenu paklenu neman parlamentarnih izbora. "I love soldier", glasi jedna od njih.
"I love tennis", vjerojatno bi rekao Ljubičić, ali ni "soldier" nije tako loš, naročito ako jamči najavljenu dolarsku premiju, te ukupnu razliku u integritetu između prepariranog tajlandskog pionira i hrvatskoga sportskog šampiona svodi na nekih 15-ak godina životnog staža i isto toliko milijuna na štednoj knjižici. Naprosto ima takvih specifičnih zemalja koje od vrhunskog sportaša traže polivalentan identitet: na terenu nosimo tenisice, na ulici vojničke čizme, to su ovdje pravila lijepog ponašanja, tim bezbolnija što je Tajland tako dalek, maglovit i uzgredan, "lokacija koja se ionako nalazi na putu prema" vječnoj slavi.
Svi su izgledi da je Ivanu Ljubičiću politička situacija u Tajlandu poznata otprilike koliko i potpisniku ovoga teksta, dakle tek nešto više od nimalo. Ipak, osnovne karakteristike borbenoga vozila pod nazivom tenk, kao i temeljne ideje onih koji se njime običavaju poslužiti da bi uspostavili političku vlast, morale bi mu biti poznate. Trebao bi, naprimjer, znati da tragovi gusjenica na asfaltu nikada i nigdje nisu trasirali put u demokraciju.
Unatoč tome, kao svjetski relevantno sportsko ime, pristao je iznajmiti svoj razgibani osmijeh u brzopoteznoj marketinškoj kampanji vojne hunte. Ili će biti mudrije da Ljubičića u tom kontekstu ni ne promatramo kao vrhunskog sportaša – s onim patetičnim stereotipom o njegovoj "prirodnoj" političkoj indiferenciji – nego kao predstavnika bogate svjetske elite, živo zainteresirane tek za "sigurnosnu situaciju" koja ima biti "u najboljem redu", pošto su onda zaštićeni i profitni kanali.
Naposljetku, vrijeme samosvojnih i politički osviještenih sportskih velikana, makar kao iznimki što su mogle figurirati kao istinski autoriteti – poput Cassiusa Claya, recimo, koji je gulio zatvor u znak otpora prema američkoj okupaciji Vijetnama, ili još bolje: Vaneta Ivanovića, koji je organizirao olimpijce niza zemalja da miniraju "obvezujući protokol" i ne podignu desnice prolazeći ispred Hitlerove svečane lože na stadionu u Berlinu 1936. – odavno je za nama.
Danas su na sceni ljuti profesionalci, nespremni za ikakve iskorake iz sustava vladajućeg komfora, posve obezličeni u svojoj predanosti logici krupnog kapitala, planetarnog spektakla i politike "sigurnosti". Pa kada Ivan Ljubičić, koji je u Bangkok otišao fizički i mentalno maksimalno pripremljen, servira tako da bodove upiše tajlandska vojna hunta, ne treba se naročito čuditi, jer – to je takav reket.