Jedan je forumaš izazio čuđenje prolijevanjem neshvatljive rijeke emocija kada igra Mali Marinković. Ja ne bih previše pametovao, samo bih upotrijebio klasičnu frazu forumaša Tuduma. Ti koji drhte kada igra Marinković nemaju svoj život pa se vežu za sportaša koji je drugi svijet i za kojega se čovjek imalo izgrađene osobnosti ne može vezati. Nije rođen u Hrvatskoj, ne živi u Hrvatskoj, igra za sebe i jedino što ga veže za našu domovinu jest ono HRV pored imena. Kap u moru!


Drugi je forumaš ispravno primijetio da Nolić pored sebe ima trust mozgova i da je njegova ekipa u odnosu prema Marinkovićevoj kao svemirska stanica u odnosu na seljačku radnu zadrugu. Ne treba smetnuti s uma da je hrvatski tenisač provincijalac koji dolazi iz skromne obitelji. Nije neki intelektualac, nema čak ni urođenu seljačku inteligenciju jer u suprotnomu ne bi godinama hvalio neznalicu Bretta koji je drastično usporio njegov teniski razvoj. Tek kada je došao Ivanišević stvari su krenule na bolje. Goranić nije neki genijalac, ali je odrastao pod paskom oca koji je diplomirani inženjer elektrotehnike i to obiteljsko okruženje usadilo mu je ono što Marinković nikada nije imao prilike okusiti. Zato i toliko lutanja na teniskom, ali i izvanteniskomu polju. Što se najbolje moglo primijetiti kada mu je na proslavi osvajanja naslova u New Yorku pjevao notorni Thompson. Nije to sigurno bila Marinkovićeva zamisao, on se poslije ispričavao, ali opet se obitelj na neodgovarajući način uplela u njegov život i priskrbila mu negativne poene izvan hrvatskih granica, među navijačima u drugim državama.