Koliko god sam vjerovao da Marin može bolje, da njegov tenis vrijedi više, da za njega ima prostora u najužem svjetskom vrhu. Toliko je sve ove godine držao sumnju , nedorečenost i podijeljene misli. Nisam nikad znao točno odrediti gdje je njegovo pravo mjesto. Gledaš tenisače ispred njega, iza njega, projiciraš što marinov tenis nudi u tom cijelom nizu sjajnih igrača. Smještaš ga ispred ili iza nekoga, zavisno o tjednu, mjesecu ili godini. Uvijek nekako u konstantnom uvjerenju da ga vrijedi podržavati jer njegov tenis vrijedi i zaslužuje više.
U trenucima kad sam najviše vjerovao i bio siguran u proboj prema naprijed, prečesto se dogodio krivi korak, tapkalo se na mjestu. Zapita se čovjek koji su razlozi i zašto se taj pomak ne događa. Gubiš bitku sa bilo kakvom realnom i jasnom slikom gdje na koncu smjestiti marinov tenis.
Uopće ne bih išao daleko u povijest. Nema smisla vraćati film previše unazad. Samo ću se vratiti na ovu godinu. Finale sa Andersonom u Delray Beachu. Naizgled nebitan turnir. Mnogi mu sugeriraju što nije preskočio nakon napornog rasporeda. Marin pokazuje sve svoje vrline i mane. Vidiš naznake boljeg, ali istovremeno uvijek se vraćaju stare boljke. Na kraju kilavljenje od preko 3 sata na nekom bezveznom turniru i nakon pobjedničkog zadnjeg poena pogled prema Goranu. Marin si puše u bradu jer otežava život i sebi i Goranu i svim navijačima. Imaš osjećaj da bi ga Goran najradije pretukao na terenu unatoč pobjedi.
Dolazi zemljana sezona gdje Marina očekivano nema nigdje. Ulazim u jednu jaču raspravu sa frendom gdje on nakon poraza od Gulbisa ustvrđuje kako je Latvijac bolji igrač i više će napravit. Držim Marinu stranu cijelo vrijeme. Dolazi RG, frend još dobiva na materijalu jer latvijac ulazi u polufinale. I dalje se nedam. Spuštam Latvijca, uzdižem Marina. Eh, sad polako dolazi moje vrijeme. Četvrtfinale Wimbledona i poraz od đokovića. Opet marinov tenis nudi nešto bolje, ali fali kockica koja se pokazuje ključnom na US openu.
Dolazi USO. Ne sjećam se kad sam manje vjerovao prije nekog GS. Obično sam imao dobar osjećaj i bio uvijek umjereni optimista. Ždrijeb je odličan, ali bilo je tako i prije pa se nije izrodilo očekivano. Osjećaj kroz turnir ostaje mlak, čak i nakon Simona. Za polufinale treba srediti Berdycha back to back na grand slamu što mi se činio pretežak zadatak i još uvijek nisam believer. Počinje meč i odmah flashbackovi wimbledonskog meča. Marin dominira i taktički i igrački. Unatoč tome što berdych pruža od sredine drugog jak otpor, Marin ostaje zapanjujuće čvrst i javljaju se prve naznake da smo na pragu nekog čuda. Bio je to Marinov daleko najzreliji meč u grand slam karijeri. Nikako najbolji, ali nikad ga nisam vidio toliko zrelog i odlučnog.
Međutim iz dugogodišnjeg iskustva javlja se sumnja i tražim potvrdu jer jedna lasta ne čini proljeće. Dolazi meč s Federerom. Tik prije meča mi se vraća boja u lice, osmijeh prije meča, optimizam ozbiljno kuca na vrata, opet se vraća neki dobar osjećaj. Nakon 1 sata i 45 minuta najveći teniski as ostaje na koljenima. Nestvarno izgleda rezultat, nestvarno dobra igra. Ne vjerujem svojim očima. Je li ovo sigurno Marin Čilić? Savršenstvo, simfonija, rapsodija, ekstaza. Ne mogu doći k sebi. Sad je jasno da je nešto debelo kliknulo i da se ona vatra koja je sramežljivo tinjala na wimbledonu sad u potpunosti razbuktala. Sve kockice su se posložile. Čudo se dogodilo.
Marinove riječi danas najbolje opisuju što se dogodilo. Vjera u sebe i svoj tenis. Marin je to najbolje proanalizirao ustvrdivši da se konačno u potpunosti okrenuo sebi i svojoj igri, nije upadao u taktičke šablone, sve što je negdje duboko držao u sebi je pustio van. Počeo je uživati u igri i više nije bacio pogled natrag. Ni sjene od starog Marina. Sve je sjelo na svoje mjesto u tjedan dana. Prošao mi je u tom trenu kroz glavu taj anderson i delray beach. taj pogled i puhanje u bradu i goranova faca „ne da ti bog da mi ovakvo nešto još priuštiš.“ Marin je protekli tjedan očito preozbiljno shvatio Gorana i svoje navijače i počeo jednu neponovljivu, jedinstvenu i neviđenu renesansu sprovoditi u djelo bez najmanjeg zastajkivanja. Želite li uživati u dominaciji, gaženju, rasturanju? Samo sjednite pred televizor i uživajte bez prevelike drame i živciranja. Vi se samo opustite, a ja ću napraviti svoje.
Finale dolazi i više nema ni trunke sumnje. Cijeli scenarij je već u glavi ranije. Sve ovo gore napisano je već u glavi prije finala. Gulbisa više nema ni na mapi. Frend je priznao potpunu kapitalaciju. Nikad opuštenije i s boljim osjećajem ne pristupam nekom sportskom događaju u kojem nastupa hrvatski predstavnik. Puca od samopouzdanja Marin, pucam i ja. Više nas ništa ne može zaustaviti. Pobjednički mentalitet od prvog do zadnjeg poena. Čim je spasio onu prvu break loptu u prvom gemu odmah sam znao. Kad sam znao toliko rano kako će završiti Marinov meč? Nikada. Ovo je najveći i najvažniji njegov meč, a meni je ishod nikad poznatiji. Kako je to moguće? Jednostavno gledaš čovjeka u kojem je sila toliko jaka da ruši sve barijere.
Servisi svom silinom kad je trebalo zapečatiti sudbinu japanca. Uvijek stabilni backhand pruža neviđenu sigurnost. Forehand možda ne izgleda kao čudo tehnike, ali je marinov ključni napadački udarac u kojem leži cijelo njegovo samopuzdanje. Retern kao što sam godinama ponavljao je najjače njegovo oružje. Nijedan čovjek u ovoj igri viši od 1.90 nema ovakav retern. Kada čovjek shvati da su one priče o uživanju, vjeri u svoju igru uhvatile korijen? U trenutku kad vidiš da marin efektivno koristi slice, izlazi na mrežu ne više kao prestrašeni zec, nego odlučan da najljepšim teniskim udarcem volejom uništi svaku nadu protivniku. I ono što je najvažnije, Marina apsolutno nikad nisam vidio toliko agilnog, živog i brzog u kretanju po terenu.
Ovaj neponovljiv događaj se sigurno može usporediti i sa pričom iz 2001 njegova trenera. Marinova priča nije ništa manje filmska i nestvarna. Jedina je razlika što sam nakon Wimbledona 2001. znao da je tu završila Goranova karijera na najljepši mogući način, dok se nakon Marinove 2014. pitam koje su granice, može li se ovo ponoviti, je li ovo samo početak još nečeg većeg i sjajnijeg. Kao što je netko rekao i da na kraju puta sve ostane samo na ovome, tko će uopće išta prigovoriti i zamijeriti. Uvijek će nam ostati US OPEN 2014.
[uredio Shaggy - 09. rujna 2014. u 15:42]