Aida
Ljubičić, supruga devetog tenisača svijeta Ivana, nakon povratka iz
Bratislave ispričala nam je kako je živjeti sa slavnim tenisačem i
otkrila da je njihova ljubavna priča počela još u osnovnoj školi
Ako iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, onda iza proslavljenog
teniskog virtuoza Ivana Ljubičića čvrsto stoji naoko samozatajna
26-godišnja Aida. Otvorena, duhovita mlada žena koja na teniskim
mečevima sjedi u posebnoj loži potpuno koncentrirana na suprugov
osvojeni set, ali i žustra navijačica koja je na nedavnom Davis Cupu,
uoči pobjede naše reprezentacije, stajala u masi navijača i glasno
izvikivala suprugovo ime. Ova crnokosa Riječanka supruga je i koja
lijepo dotjerana na posebnim primanjima, kad njezinu suprugu na
sportskim uspjesima čestitaju gradonačelnici i državnici, stoji po
strani promatrajući svog tenisača s posebnim žarom u očima...
Iako, baš kao i Ivan, premorena od naporne teniske sezone, željna mira što ga
ima u Monte Carlu u kojem će u društvu supruga i uskog kruga prijatelja proslaviti
ulazak u 2006. godinu, Aida je pristala na intervju u svojoj rodnoj Rijeci.
Tena: Dojmovi su se nakon Bratislave slegli. Kako ste sa suprugom proslavili
pobjedu?
Aida: Kao i svaki put, tako je bilo i ovog puta, slavilo se na jednostavan
način. Večera u hotelskoj sobi uvijek je dio našeg rituala nakon pobjede.
Poznato je da mnogi vrhunski sportaši imaju svoje male rituale i prije svakog
meča. Postoje li takvi običaji i u vašoj obitelji?
O da, postoje, s moje strane ima ih barem sto pedeset. Da ih počnem nabrajati,
bilo bi dosta za cijeli intervju. Ha, ha... Prije početka meča Ivanov trener,
njegova supruga i ja moramo imati iste torbe, iste cipele, sjediti na istom
mjestu, prekrižiti noge onako kako to uvijek radimo kad Ivan pobjeđuje... Ako,
ne daj Bože, netko dođe u gledalište i nakon tog dolaska primijetimo da Ivan
počinje gubiti, zamolimo tu osobu da napusti dvoranu. Znam da smo grozni i zbog
toga često čujem Ivanove kritike i pitanja što on radi na terenu ako njegova
pobjeda ovisi o tome kako ću ja prekrižiti noge, što ćemo odjenuti. No, ne popuštam
i ne može me nitko razuvjeriti da ti rituali ne donose sreću. To oduvijek činim.
Tena: Vaša i Ivanova životna,
a kasnije i ljubavna priča seže još u vaše djetinjstvo. Kako ste se upoznali?
Aida: Upoznali smo se još u osnovnoj školi u Rijeci, poznatoj školi Frana Franjkovića
na Drnovi. To je bilo to povijesno mjesto. Nevjerojatno je to kako smo se već
tada prepoznali i shvatili da smo slični. Počeli smo se viđati, polako smo se
zaljubljivali, a onda je Ivan otišao u Italiju pa smo vezu održavali telefonom.
Ivan danas kaže kako se on u mene odmah zaljubio, no pustimo tu priču. Bili
smo mulci iz osnovne škole i što smo tada znali.
Tena: Ipak se čini da je to
doista bila ljubav na prvi pogled.
Aida: Ne vjerujem u te priče. Jako sam teška
po tom pitanju. Zaljubiti se u nekoga i udati se za njega vrlo su velike životne
odluke i njih sigurno ne možemo donositi zato što nam se netko, eto, svidio.
Donositi takve odluke za mene je ipak površno jer za pravu ljubav i skladan
brak treba se mnogo toga poklopiti, puno se truditi i pristajati na brojne kompromise.
Tek tada neka veza može biti kvalitetna i sve može funkcionirati u najboljem
redu.
Tena: Jeste li se na početku veze pribojavali odgovornosti i odricanja
što se od vas kao djevojke, a sada i supruge vrhunskog sportaša sigurno traži?
Aida: Na početku naše veze Ivan nije bio vrhunski sportaš, da se razumijemo,
ha, ha... (c)alu na stranu, nisam se bojala odgovornosti jer smo i Ivan i ja,
još kao djeca, imali viziju svojih karijera. Stalno smo govorili da se moramo
zasebno razvijati i podržavati jedno drugo u tome što radimo. Ivan nikad nije,
za mojeg redovnog studija prava, tražio da propustim neko predavanje ili ispit
kako bih ga bodrila na nekom turniru. Takve se stvari nikad nisu mogle dogoditi.
Zato smo danas, kad njegova karijera od oboje traži puno veća odricanja, spremni
dati maksimum.
Tena: A taj maksimum sigurno je i to što ste zbog Ivanove karijere
pristali na odvojen život. Dok Ivan živi i trenira u Monte Carlu, vaša je trenutna
baza Zagreb.
Aida: Osjećam se kao dijete. Svaki put kad se trebamo razdvojiti
i kad nas obaveze odvedu na različite strane, bude mi sve teže. One priče o
tome kako se s vremenom očvrsne i kako na neke stvari gledamo drugim očima,
u našem slučaju padaju u vodu. Mogu reći kako mi ta razdvojenost sve teže pada.
Tena: Kakav je osjećaj biti supruga muškarca vrijednog oko šest milijuna dolara?
Aida: Ne bih voljela zvučati demagoški, ali sve je to prenapuhano. Ljudi uvijek
vide samo bruto iznose, dok su čisti troškovi enormni. S druge strane, u te
iznose nitko ne uračunava plaćanje poreza koji je u svakoj zemlji golem. Tenisači,
pa tako i moj suprug, zarađuju dobar novac koji je, po mome mišljenju, teško
zarađen do posljednje kune. Pa, evo, pogledajte mog Ivana. Nije imao normalno
djetinjstvo, mladenaštvo, mi nemamo ni normalan obiteljski život.
Tena: Spomenuli
ste porez koji moraju plaćati svi sportaši. Vjerojatno ste čuli komentare zlobnika
kako bi Ivan umjesto u Monte Carlu trebao plaćati porez u Hrvatskoj. Kakav je
vaš stav prema tome?
Aida: Naravno da sam čula te komentare. No, Ivan je u Monte
Carlu od 1997. godine. Tada ga je boravak u toj zemlji i te kako koštao, tada
nije zarađivao novac koji bi u toj zemlji trebao spašavati. Teško mu je bilo
tada skupiti novac za stan, za trenera, ali eto riskirao je i uložio u sebe
jer su mu tamo teniski tereni na dohvat ruke i klimatski uvjeti odlični pa je
mogao trenirati cijelu godinu. Morao je ulagati u sebe i iznimno je puno trošio.
Isto tako, mnogi ljudi ne razumiju da u toj zemlji Ivan boravi i trenira i da
je u Hrvatskoj samo na dočeku ili nekom turniru. Naši ljudi sve paušalno ocjenjuju,
ne razumiju da svaki tenisač nakon osvojenog turnira odmah mora platiti dvadeset
ili trideset posto poreza zemlji u kojoj je pobijedio.
Tena: Vratimo se vašem
privatnom životu. Kako izgleda vaš i suprugov životni ritam dok traje sezona?
Koliko se često stignete vidjeti?
Aida: Funkcioniramo mi sasvim dobro i odvojeno,
ali ljepše je ipak u dvoje. Za Ivanova penjanja prema samom vrhu tenisa, često
sam po novinama znala pročitati kako mi živimo brak na daljinu. Možda to tako
izgleda, ali evo, posljednje godine sam puno putovala i bila s njim. Završio
mi je pripravnički staž pa sam imala više slobodnog vremena kako bih bila uz
Ivana. Zajedno smo odlučili da je za oboje bolje tako. Sezona je počela odlično,
sve je kretalo nabolje, ponekad je kod Ivana dolazilo do psihičkog, ali i fizičkog
zasićenja i dobro je da smo bili zajedno. S druge strane, bilo je perioda i
kad smo mjesecima razdvojeni.
Tena: Jeste li tada jedno drugome pisali romantična
pisma?
Aida: O da, i to jako dugo. Kad smo bili mlađi, pisma su za nas bila
pravi ritual i još ih dan-danas čuvamo. Ja sam taktilna, obožavam sjesti za
stol i na komad papira napisati što osjećam. Imala sam sreću što je Ivan bio
sklon istom.
Tena: Reklo bi se da ste se udali za pravog romantika. Pokazuje
li Ivan u privatnom životu emocije s obzirom na to da ga na teniskom terenu
znamo kao prilično suzdržanog?
Aida: Kad netko komentira da Ivan nije osjećajan
i da se po njegovoj reakciji uopće ne može zaključiti što osjeća, postaje mi
smiješno. Naprotiv, Ivan je pravi romantik iako mi je prva asocijacija na romantiku
Fred Astaire i film Ples na kiši. S Ivanom se nikad ne zna. Može mi poslati
poruku kad se najmanje nadam, može me nazvati i reći mi bujicu romantičnih riječi.
Mogu reći da je jako pažljiv. Ne poznajem pažljivijeg muškarca.
Tena: Budući
da ste ove godine većinu vremena proveli uz svog supruga, otkrijte nam jesu
li vas očarali sjaj i blještavilo Monte Carla u kojem vaš suprug godinama živi?
Aida: I Ivan i ja smo možda drukčiji od većine, rekla bih da smo malo povučenija
obitelj koja voli mir. U Monte Carlu to zaista možemo osjetiti. Tamo vas nitko
ništa ne pita, možete biti potpuno opušteni, tamo ne postoji mogućnost da vas
netko zaustavi na ulici, s vama nitko neće komunicirati ako to sami izričito
ne tražite... Po tome me Monte Carlo očarao. Uz to, u tom gradu živi Ivanov
trener s obitelji, koja je i nama postala kao obitelj, brojni Ivanovi kolege
i prijatelji iz teniskog svijeta. U Monte Carlu imamo svoju rutinu, ustajemo
ujutro, Ivan ode na trening, ja kuham ručak...
Tena: Smeta li vam možda malo
to što ste nakon završenog studija prava u roku i odrađenog pripravničkog staža
na kraju domaćica i tipična supruga vrhunskog sportaša?
Aida: Ne, jer nisam
ni u jednom trenutku zapostavila svoju karijeru. A i da jesam, ne bi me smetalo
jer se ipak radi o osobnim izborima. U Monte Carlu živimo zato što moj suprug
trenira i po deset sati dnevno, bori se za svaki meč, pa meni nema zašto smetati
skuhati ručak ili večeru i oprati rublje.
Tena: Među mnogim suprugama nogometaša
prisutno je vječito rivalstvo. Postoji li ono i među suprugama tenisača?
Aida:
Moram priznati da sam jako sretna što toga u ovom svijetu nema. Kad sam bila
mlađa i kad sam na teniski milje gledala izdaleka, sve mi se činilo glamuroznijim
i drukčijim nego danas. U posljednjih nekoliko godina dogodila se smjena generacija
pa mogu reći da su u devedeset posto slučajeva u gledalištu kulturne, obrazovane,
normalne djevojke i žene s kojima čovjek ima o čemu razgovarati. Ne komentira
se kako se tko odjenuo pa, znajući kako to izgleda u nogometnom miljeu, mogu
reći da je ovdje ipak sve jako normalno. Svi se puno družimo i dobro se slažemo.
Tena: Tko su vaši prijatelji iz teniskog svijeta?
Aida: Najviše se družimo s
Thomasom Johansonom i njegovom suprugom, s Rogerom Federerom i njegovom djevojkom
Mirkom... Ima puno zanimljivih parova i s mnogima smo u dobrim odnosima. Ljudi
najčešće nemaju tu percepciju da su tenisači izvan terena u vrlo korektnim odnosima,
jako su bliski pa ponekad djeluju poput prave komune. Često putujemo svi zajedno
s turnira na turnir, satima gledamo samo kako tko igra... Kad smo toliko vremena
zajedno, bilo bi tragično da nismo i prijatelji. Teniski je svijet ipak zdrav.
Tena: Otkrili ste da vas je u Monte Carlu očarao mir. Jeste li se poput prave
žene očarali i ponudom trgovina?
Aida: Grozna sam po tom pitanju. Da su ovdje
moje prijateljice, na ovo bi se pitanje slatko nasmijale jer sam stvarno nonšalantna
kad je odijevanje u pitanju. Mislim da ne mogu biti gora nego što jesam. No,
što mogu, odijevanje mi je uvijek bilo zadnje na listi prioriteta jer sam smatrala,
a tako je i danas, da postoje mnogo važnije stvari od obilaska trgovina.
Tena: Osim što ste brakom pristali na razdvojeni način života, suprug i vi ste se
dogovorili da nećete postati roditelji sve dok Ivan aktivno igra. Zašto ste
tako odlučili?
Aida: Moje je mišljenje, a ono je proizašlo iz toga kako odrastaju
djeca naših brojnih prijatelja, da nije fer imati dijete koje neće imati svoj
red. Kod odgoja djece vjerujem u rutinu, mislim da dijete mora imati svoj red,
mora znati kad ide spavati, kad ustaje, gdje je mama, a gdje tata. Kad pomislim
koliko mi je ponekad teško putovati i kako me nekad letovi s jednog kraja svijeta
na drugi umaraju, često pomislim kako bi se sada osjećala naša beba koju bih
vodila sa sobom. Jednostavno nemam srca za to.
Tena: Biste li voljeli jednog
dana imati veliku obitelj?
Aida: Voljela bih imati barem dvoje djece jer i ja
i Ivan imamo braću i znam koliko je to lijepo.
Tena: Dok traje Ivanova karijera,
često ste na putovanjima pa zato trenutno nemate svoju bazu. Kad Ivan prestane
igrati, gdje ćete živjeti?
Aida: Mislim da će to biti ili Rijeka ili Opatija.
Ja živim u Zagrebu već osam godina, Ivan je više u avionu nego na zemlji, njemu
je najteže reći što točno smatra svojim domom. No, bez obzira na sve, oboma
nam Rijeka ipak predstavlja nešto posebno pa vjerujem da ćemo u tom gradu jednog
dana ostarjeti.