Ma šta me imaš pitati za film kad znaš kako bih ja to mogao ispratiti - ko najgora strina, sav san ti bija šempija od plakanja! Kunem ti se. Odavno mi se to nije desilo... mislim, pustiN ja suzu svako malo, ali ovi me je dokumentarac baš rasturija. Tužno, Nike, tužno. Pogotovo kad neko ima godina ko ja, pa je sve to i
proživeo, od početka do kraja.

A tek kad krenu diskusije o tome da li je Divac "zgazio" zastavu i još "pljunuo" na nju. E, dodje mi da eksplodiram. Sva sreća pa sam budista i volim mir medju ljudima...

... pa se tako ipak uspem kontroliRAti

. Mislim, ja GLEDO BRE tu utakmicu (na TV, naravno), sa sve "incidentom"... kamere sve snimale. I onda se nadje neki balavac koji je tada imao 4 i po godine da mi objašnjava šta se zapravo dogodilo.
Uz to, taj balavac ne može uopšte ukapirati koji je bio kontekst svega toga...
Naravno da ne mogu 100% biti siguran, ali jaaako sam sklon verovanju da bi Divac isto to uradio da je u pitanju bila i neka srpska kraljevska trobojka. Jednostavno, takvim zastavama tamo i tada nije bilo mesto. Barem, NE JOŠ!Ta reprezentacia je bila poslednji veliki trijumf Jugoslavije. Poslednji veliki jugoslovenski tim. I igrali su ko carevi. Sećaš li se onog skandiranja na kraju, kad su im već bile podeljene medalje? JU-GO-SLA-VI-JA, JUGOSLAVIJA! U tom njihovom zajedničkom skandiranju je bilo i ponosa i nekakvog prkosa... prkosa prema svim nacistima koji su već uveliko krenuli da rasturaju zajedničku državu. Kao da su hteli da kažu, ma zabole nas za vaše paranoje i megalomanske ambicije. Evo nas ovde - iz svih krajeva, maltene, i vidite da se MOŽE. Zar ne?
Mada, ako možemo verovati Stojku Vrankoviću, to oko zastave uopšte nije bio razlog razlazu izmedju Divca i Dražena. On, opet, ima neku svoju teoriju koja mi, moram priznati, deluje prilično suludo.
Ma, šta je bilo bilo je. Divac meni lično nikada nije ništa značio - (osim što smo jednu Novu godinu proveli skupa, ovde u NY!) čak mi je nekako delovao pritupasto, moram da priznam. Ali, kako god, srce mi je puno kad vidim da je imao snage i pameti da dodje u kuću kod Biserke i da sedne za sto sa njom i Acom i da tako barem oda poštu svojem nekadašnjem prijatelju, cimeru i jednom od najvećih košarkaša iz one bivše nam države. Takodje, i Biserka i Aco su bili predivni. Svaka njena reč je u meni stvarala novu knedlu u grlu. Teško mi je bilo to odgledati do kraja... ali, bogu hvala, youtube možeš zaustaviti kad hoćeš. Uzmeš maramicu, istreseš nos, obrišeš suze... i nastaviš.