evo ljudi,
otvaram jedan novi Topic, vidim da ima toga na drugim Forumima, pa sam mislio
da otvorim jedan topic koji ima veze sa tenisom, ali ne bas sadasnjice, nego
proslosti.
Roden sam 75te, dosao sam u Njemacku 1991. godine. Tada jos nije bilo streama ili
nekakvog livescorea, mogli smo skoro svaki turnir pratiti na tada jos nekima
nedustupnom eurosportu, sportchanell ili DSF-u.
Moj prvi "sudar" sa tenisom bio je neke 1987-1988 godine, u doba Bobe Zivojinovica.
Tada sam ga gledao, nije bio tako los, imao je i neka 1/4 finala Grand slama,
ono - budio se tenis u meni. Tada sam trcao kao klinac na Salatu, lupao starim
drvenim reketom u onaj zeleni zid, kada je padala kisa lupao kod kuce u dnevnoj
sobi u zid, dok nije pala prva zbuka. Onda me je stari upisao na salatu, kasnije
sam igrao sa frendovima u dvoristu izmedu kuca, poslije smo igrali po cijelom
Zagrebu.
Moj prvi "susret" s Goranom je bio davne 1990. godine. Tada sam preko ferija
dosao k baki u Stuttgart. Jednog subotnjeg popodneva me pita susjed koji igra u
klubu, da li imam volje ici s njim na jedno finale, igra kao neki "Jugosloven".
Mislim si ja - pa zar Bobo Zivojinovic igra u Stuttgartu??
Dosavsi na centralni teren, vidim Gorana, citam mjesto rodenja Split.
U ti kruva kazem, pa ovo je Hrvat. Tako igra on finale Perez-Roldana (uvijek ga
mijesam sa onim piscem).. i dobije poslije jedne teske borbe 6-7 6-1 6-4 7-6.
Svoj prvi turnir. Bio je jos jedan Hrvat u publici, nas dvoje smo na Hrvatskom
bodrili kao blesavi. Onaj je jos imao staru hrvatsku zastavu, onu staru za doba
NDH... no dobro, pustimo sad to. Dobivsi turnir, GOran ono na svom "perfektnom"
Engleskom zahvali svima na pobjedi, dobije svoj prvi auto - mislim da je bio
Mercedes Coupe ako se ne varam, te na kraju kaze kao: jos bi htio zafalit
vama dvojici sto ste me bodrili, fala vam velika, znan sada da i ovdje kuca
hrvatsko srce. Ej - bio sam tada 15, suze su mi dosle. Nakon meca, stanem u red
za autograme, vidi on mene, te mi kaze da pricekam malo. Kaze nesto jednom tamo
na terenu, ovaj mu za 5 minuta donese poster koji je visio u onim satorima.
Vidis Gorana kako servira sa onim svojim plavim prvim reketom. To je bio
isto Head, samo jako jako tezak. Potpise se on na poster formata A0 i kaze mi:
a ovo ti je hvala sine.... - to sam si uramio, sad stoji iza kreveta, ako netko
hoce, nek mi posalje poruku...
Iste godine - par tjedni kasnije, pocinje njegova prava karijera.
Igrao je finale preko bare, u Baselu dolazi do finala, vodi 2-0 u setovima
protiv Johna McEnroa, ima u tiebreaku treceg mec loptu, no gubi mec u pet setova.
Posto je igrao polufinale Londona, dobiva nastup na Grand Slam Cupu u Muenchenu,
tamo ga Pete Sampas dobiva u 3 teska seta, 8-6 u trecem, jer se tiebreak nije
igrao u best of tree.
1991 - godina - godina rata. Pocetkom drugog mjeseca u Zagrebu igra Juga protiv
Svedske. Goran i Goran nastupaju protiv Stefana i Svenssona. To je onaj Svensson,
koji je par godina kasnije u Parizu na Master eventu imao mec loptu u trecem,
no Goran dobiva onda u nizu Changa, Edberga, Samprasa i na kraju Medvedeva.
Za mene najbolji tjedan u njegovoj karijeri, mozda jedan od najboljih.
No vratimo se Davis Cupu. Znajuci prije bozica da igramo u dvorani naseg
dragog Drazena, kazem baki svojoj, neka mi za bozic da one Orlove (tadasnjih
100 maraka), da bih mogao ici na davis Cup. Dobivam lovu, te sa svojim
pokojnim ocem kupujem komplet karata od petka-do nedjelje.
Medutim igrom slucaja imam u 1. razredu srednje komu iz povijesti,
te mi stari kaze, da necu moci ici gledati Gorana, nego moram uciti.
Na dan meca se vozimo autom kroz grad, a ono direktno ukljucenje...
meni suze idu, a stari podkubava: e da nisi dobio komu, sad bi bio tamo....
no nekako se smiluje i idemo gledati subotnje parove. Od tih parova ostao mi
u sjecanju onaj smatch Zeca i Prpe preko glave, kada su obojica potegli
smatch i sudarili se svojim reketom. Dobili smo Svedane, a rat je polagano poceo...
Tada dolazim u 10. mjesecu u Stuttgart, te u Tokyu Goran igra polufinale.
Taj turnir ce kasnije biti jako vazan...no o tome kasnije.
Krajem 91, pocetkom 92 igra turnir u Adelaidu, mjestu u kojem zive puno Srba.
Goran osvaja turnir, a na turniru puno Srba, vrijeda, zele ga likvidirati.
Goran odlucuje, da na taj turnir vise nikad ne dode.
Onda veljaca 92 - nije Jelenina veljaca, nego Goranova. Goran osvaja "moj" turnir
u dvorani - tadasnji Stuttgart Eurocard.
Dobiva Stefana Edberga u finalu. Kasnije ce se na istom turniru ponovo naci,
no onda ce ga Stefan dobiti.
Ja cak mislim da je to bio i prvi i jedini susret Gorana i Bobe Zivojinovica,
tada je za obojicu bilo cudno igrati jedan protiv drugog, dok je dolje bio rat.
Pariz - Goran igra svoj najbolji French Open. Tek u 1/4 finala ga Jim Courier
dobiva u 4. seta, nakon sto je izgubio glatko prva dva, vraca se u trecem,
no organizatori turnira shvacaju, da je broj jedan na svijetu na putu da izgubi
od nekog papka iz Splita, pa odlucuju prekinuti mec zbog mraka.
GOran je htio igrati jos pola sata, mozda da barem ima break u setu,
no gubi iduci dan 4. set sa 7-5.
Wimbledon ulazi u drugi tjedan, ja idem dolje. Gledamo finale kod susjeda,
dobiva prvi set i vec slutimo da nije dobro, jer je sve meceve tog turnira
od osmine finala (Lendl, Edberg, Sampras) izgubio tiebreak, a onda se vracao,
no bas protiv Agassija dobiva prvi set u tiebreaku.
Gubi druga dva, dobiva 4. set, te igraju final set. 5-4 vodi Agassi,
Goran malo nervozan, mozda jos ne zreo za takvo finale.
Odservira dve duple u nizu, Agassi mirise pobjedu, nakon 30-40 mu ne ulazi prvi,
drugi servis ide na vani, Agassi return na Goranov bekend, volej zavrsava na
vrh mreze. Goran pogne glavu, Agassi na podu, Agassi ulazi u vjecnost.
Goran ceka punih 9 godina da osjeti kako je to biti pobjednik.
Ako se sjecate - mozda igra slucaja - Goran je pobijedio Raftera na istoj strani,
servirao je "od kamere", ne prema. Mozda samo igra slucaja...