Prvo sam mislio odgledat meč, pa vani.. ali onda kiša, pa hoće, neće, i odlučio sam ipak ostat, jer ovakvo što se ne propušta i pomirio sam se s ostankom kući s nadom da će se nebo smilovati. Kad se upravo to i dogodilo, no svejedno u glavi sam imao barem 3 i pol sata igre, a rekoh ništa, uživat u ovom polufinalu..

I onda ovo. Šta je ovo, ljudi moji?! Sat i 45 minuta. Šta je ovo, pitam opet?! Ne znam što napisati u vezi meča, epiteti dostojni ove predstave me izbjegavaju. Evo, tek dođoh kući, zalilo se, moralo se..

Finale US Opena, finale GS-a i Marin će bit u njemu. Uvijek sam vjerovao da to ima u sebi, mada sam se ohladio od njega prije točno 2 godine i raspada na ovom istom turniru, ali nakon što su ga probali uništit, vratio sam se na početak, uz nadu da mu se napokon probudio inat, da je ljut, da će im pokazat koga su mislili zajebat, i evo nas tu gdje jesmo.

Nije teško povjerovat da igra finale, teško povjerovat način kojim je došao do njega, pogotovo kako su protivnici postajali teži, pa ovo su šamaranja. ŠAMARANJA LIJEVO-DESNO. 

Znam da mu Kei ne leži, da ima negativan omjer sa njim, da je ovaj pobijedio teže protivnike, i da je sam fantastičan tenisač koji zaslužuje bit tu gdje je, ali sve što vidim jest kako Čilke diže trofej uz prethodno voditelja programa koji, nakon govora tužnog Keia, veli: 'Now let's hear it for our champion, Marin Čilić!'