Dođoh - prođoh nakon sloma živaca s našim košarkašima koje je silovao vlastiti trener - čestitati našem Marinu sjajan uspjeh - evo i prije finala te njegovom treneru Zecu također.

Kad sam ga kudio, kudio sam, a kad ga treba pohvaliti - hebiga, treba ga pohvaliti. Ali da se u Marinu nije vidio taj potencijal, ne bih se ni ja - a vjerujem ni većina ljubitelja tenisa u nas TOLIKO nervirala na ono što je pokazivao posljednjih godina.
Odnosno - bolje je reći biti frustriran zbog svega onoga što NIJE pokazivao. Jer tko bi se iole živcirao zato što Blanka Vlašić ne može bacit kuglu preko 10 metara, ali da to odjednom postane standard za Sandru - tko ne bi ispalio na to!?
Čilić se pretvara u CHILLića zato jer je dobio pravog trenera koji mu nije samo prenio znanje nego i psihološku stabilnost. A to je ono najbitnije za sportaša - posebno naglašeno za sportaše s našeg podneblja.
Da parafraziram Juriša:
Da je Repeša Marinov trener, nakon 1-0 u setovima protiv Federera - u drugi bi set ušao Dodig, a da je košarkaška verzija Ivaniševića (Peras) izbornik košarkaške reprezentacije - vjerojatno bi sad s velikim isčekivanjem brojali sate do sudara sa Španjolcima.
Veliki rad i znanje se isplati - drago mi je da dobri čovjek Marin sada ubire plodove. Zasluženo. Posve zasluženo. I još draže što pokazuje većini naših sportskih djelatnika i saveza - koju DRASTIČNU razliku može polučiti PRAVI, KVALITETNI TRENER.

Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...