rafo je genijalac. to sam pisao još 2005. ne tako davno sam mislio kako je vrhunac tenisa igra poen po poen. rafo je pobio tu tezu, on igra udarac po udarac.
ch igrači igraju u serijama, 2 gema ludo dobro pa 3 jako loše.
zatim dolazi skupina koja igra s većom konstantom, u kojoj se imjenjuju briljantni setovi, gemovi sa još uvijek dosta padova u igri i izvedbom koja još uvijek oscilira.
sljedeća skupina, ona blizu vrha je već vrlo konstantna. može držati jedan visoki nivo kroz cijeli meč. još nema snagu, koncentraciju da igra poen po poen. zna birat trenutke i gemove u kojima će stisnut gas i može držat kontrolu nad mečom u potpunosti.
u samom vrhu, u najvećim mečevima sve se rješava u najmanjim nijansama. teži se maksimalno igri poen po poen. razmišlja se o gotovo svakom udarcu, ali jedini koji zaista ima neku unutarnju moć da igra udarac po udarac je nadal. možda to izgleda previše automatski. napornim treningom, nekom čudesnom voljom i unutarnjom snagom izgleda da je i to moguće.
