Dalje,pored toga sto mora da prekine da se opterecuje rekordima,ne zavisi sve od njega!Rafu je sa Novakom pogodila ista ona sujeta koju ima RF kada igra protiv Rafe,a to je:
"Ja sam bolji od tebe,pobedicu te igrajuci onako kako ja hocu.Ne moram ja tebi da se prilagodjavam."
Ja cu prvi da kazem kao veliki Rafin navijac da Rafa ima srecu sto Fed umire u svojoj narcisoidnosti kad oni igraju;da je Fed shvatio da ne moze da dobije Rafu onako kako on hoce(pokusavajuci da ga pobedi igrajuci mnogo bekhendom),vec da modifikuje igru i cesce se izvlaci na forhend,skor bi bio mnogo drugaciji.I Fed je mnogo bolje prolazio u mecevima gde je radio ONO STO MORA.
Ista je sujeta tresla Rafu u onih 7 meceva-nikako nije mogao da utuvi u glavu da njegov ravni servis ne moze da parira Novakovom riternu i,kao Fed,potpuno je izgubio iz vida svoj sjajni slajs servis koji Novaku pravi mnogo problema,na AO2012 u prvom setu je sjajno miksovao servis,dosta slajs servisa,a onda,kao Fed,se podoji,krene sa ravnim servisima,Novak ga seketa i dobija mec.
I onda imamo ONOG Novaka koji je bio toliko dobar samo jer je Rafa radio ono sto ne sme.Kao sto je Fed puno puta pobedio sebe,isto je i sa Rafom.
Ali je Rafa malo realniji lik pa u poslednjih 5 meceva radi ono sto mora,servira slajs,agresivniji je pa je dosao i rezutat.
I Marej je video da Novak ima problem sa slajs-servisom pa je i on poceo dosta da koristi isti.
(Werewolf, 8. jul 2013 11:09)

falio si nam Mićo

Kada je Fred Perry još tamo davne 1936. godine osvojio svoj treći uzastopni Wimbledon pobijedivši u finalu Gottfrieda Von Cramma prepustivši mu samo dva gema, niti najveći pesimisti nisu mogli predvidjeti kako će morati proći punih sedamdeset i sedam godina kako bi vidjeli ponovno Britanca s pobjedničkim peharom u rukama.

Isto kako im je trebalo punih sedamdeset i četiri godine da vide i svog čovjeka u finalu (Andy Murray 2012. godina) nakon 1938. godine i Bunnya Austina koji je poražen od velikana toga vremena – Dona Budgea.

Andy Murray prošle je godine došao do vrata raja; osvojio je prvi set i doveo dupkom puni centralni teren – kao i Henman Hill u ekstazu. Nažalost, na tome je i ostalo.

Roger Federer osvojio je preostala tri seta ugrabivši svoj sedamnaesti GS turnir, a Murrayu još jednom ostavio utješni pehar za poraženog u finalu što mu je bio četvrti takav u karijeri.

Srećom po njega, revanširao se već mjesec dana kasnije porazivši istog protivnika u finalu olimpijskog turnira, a mnogi su potiho tada izgovorili onu poznatu Delboyevu rečenicu: „This time next year... this time next year...“.

Dvanaest mjeseci kasnije, Andy Murray je upravo to i napravio. Odigrao je savršen turnir, iskoristio maksimalno sve poklone u vidu ranih ispadanja Nadala i Federera, a u finalu nije pokleknuo pod pritiskom, čak niti kod servisa za meč kada je propustio 40-0 dozvolivši Đokoviću break lopte koje je spasio, ne braneći se, nego napadajući.

 

U samo dvanaest mjeseci, što je i sam priznao u svom govoru na centralnom terenu, doživio je katarzu. Od najgoreg trenutka u svojoj karijeri do najljepšeg trenutka svoje karijere.

Kako je njegova djevojka kasnije priznala, nakon osvajanja svog prvog GS naslova, prvi put u životu se i napio, a s obzirom na ljubav Britanaca prema tenisu, svaki će pub bez problema čovjeku dozvoliti da to napravi i drugi put na račun kuće.

 

Nažalost, Fred Perry nije nikada dočekao vidjeti , sjedeći u loži, kako još netko osim njega drži u ruci pehar namijenjen pobjedniku, ali je sigurno da je i on napokon dočekao svoj mir gledajući finale s nekog oblaka.

 

A Britanci ne bi bili Britanci da nisu odmah primijetili kako je poetska pravda da je prokletstvo prekinuto zahvaljujući broju sedam.

Nakon '77 godine i posljednjeg osvajanja Wimbledona u pojedinačnoj konkurenciji (Virginia Wade), 7.7.2013. godine nakon 77 godina čekanja.

Ono što se sada svi sigurno pitaju hoće li morati ponovno čekati toliko dugo ili će Andy Murray već iduće godine krenuti u lov na one tri uzastopne titule Freda Perrya.

 

 

S obzirom na sve što se događalo u muškoj konkurenciji, sasvim je logično da je sve ostalo nekako palo u drugi plan. Pomalo i nezasluženo, ali nikako neočekivano.

Ne vjerujem da je mnogo ljudi vidjelo Marion Bartoli kao pobjednicu Wimbledona, vjerojatno niti ona sama nije dolaskom u Wimbledon vjerovala u to pogotovo nakon predaje zbog ozljede u Eastbournu, ali je kao i mnogo puta do sada začepila usta svim svojim kritičarima koji je ne vole iz raznih (često i opravdanih) razloga.

Vrlo neobično ponašanje na terenu, često i u granicama dozvoljenog; neobična tehnika udaraca (pronacija servisa, dvoručni forehand); i ono što joj se često spočitava, a ne bi smjelo, neatraktivan izgled.

U svom pobjedničkom govoru pokazalo se da je izvan terena sasvim normalna osoba, vrlo simpatična, i uhu ugodna. Možda nije plava, kako je jednom rekla, i sigurno neću biti u izboru najljepših tenisačica, ali na kraju karijere svi će ju pamtiti kao pobjednicu Wimbledona, a to je ono što je bitno.

Isto tako, siguran sam da će barem jednom Sabine Lisicki okruniti svoju igru na travi peharom, jer nitko ne pobjeđuje najbolju tenisačicu svijeta na njenom najdražem turniru, slučajno.

Finale je očito bilo preveliki psihički zalogaj za nju, ali u godinama koje dolaze i to će se posložiti kako treba.

U cijeloj ovoj priči naravno ne smiju se zaboraviti niti ostale konkurencije: pogotovo ne braću Bryan koji su prvi nakon davne 1952. godine i stanovitih Kena MacGregora i Franka Sedgmana istovremeno u posjedu sve četiri titule na četiri najveća teniska turnira, a za malo manje od tri mjeseca imaju priliku kompletirati Grand Slam – prvi nakon 1951. godine od već spomenutog dvojca i to na svom terenu.

Isto tako, tom titulom došli bi na šesnaest osvojenih naslova i na drugo mjesto svih vremena zajedno s Royom Emersonom, a odmah do još jednog velikana Johna Newcomba koji ih ima sedamnaest.

 

Ženski parovi su ponudili također jedno malo iznenađenje gdje su titulu odnijele Shuai Peng i Su-wei Hsieh postavljene za osme nositeljice turnira.

 

Kod juniora, odnosno juniorki, titule su odnijeli vjerojatno i glavni kandidati. Belinda Bencic postavljena za prvu nositeljicu koja ove godine još uvijek nema poraz u juniorskoj konkurenciji i koja po stilu igre iznimno podsjeća na Agu – iznimna inteligencija u igri, pametno konstruiranje poena i vrlo malo pogrešaka. To je nešto što kod juniorki u ovoj konkurenciji donosi plodove. Koliko će to donositi u seniorskoj konkurenciji ostaje tek da se vidi.

Gianluigi Quinzi svojom igrom uspio je napokon pokazati da je u ovom trenutku najbolji junior svijeta, iako to ranking ne pokazuje, i da će Talijani vjerojatno u budućnosti dobiti jednog top 10 igrača.

Do sada sam namjerno izbjegavao naše jer u svakom slučaju zaslužuju poseban osvrt.

Prvo mjesto, bez premca, zaslužuje Ivan Dodig kojemu je ovaj Wimbledon kruna dosadašnje karijere.

Finale parova i izvrsna igra koju je prikazivao tijekom cijelog turnira zaslužuje samo naklon do poda gdje je pokazao da se možda manjak talenta može nadoknaditi predanim radom, hrabrošću i trudom. Njegova karijera može svakako poslužiti kao ogledni primjerak svim mladim tenisačima koji tek započinju svoje karijere.

Kod tenisačica sve ostaje u granicama nekakvih očekivanja: Mirjana Lučić-Baroni se nije pomakla u glavi od svojih juniorskih dana i jedan dan to izgleda odlično, drugi dan malo manje odlično. Treći dan uspije u jednom meču proći od izvrsnog do očajnog.

Petra Martić je još jednom pokazala da ima talenta u izobilju, a hoće li to sve konačno i naplatiti ostaje da se vidi. Lijenost je već podosta košta u karijeri.

Ajla Tomljanović je pokazala i prije Wimbledona da je na putu povratka tamo gdje po talentu i mora biti – top 50 joj ne bi trebao biti nikakav problem ukoliko uspije izdržati barem jednu sezonu bez ozljeda.

Donna Vekić, nažalost, nije uspjela okruniti odličnu uvertiru u Wimbledon prolaskom barem jednog kola u glavnom turniru, no za nju radi vrijeme i ovakve oscilacije su normalne i očekivane. Bit će ih još i u ovoj godini i u idućoj godini. I vjerojatno u godini nakon toga. Sve je to proces učenja i odrastanja i skupljanja iskustva.

Ana Konjuh je u polufinalu porazila samu sebe u stilu našeg Gorana. Izvrstan prvi set protiv Taylor Townsend i nešto manje dobar drugi set gdje je i dalje imala sve u svojim rukama, a onaj drop kod 0-30 i 6-5 za nju će sigurno sanjati još neko vrijeme. No, kao i kod Donne, vrijeme radi za nju i kada bude fizički na sto posto ovakve će susrete rješavati rutinski.

Borna Ćorić je pokazao da zna i može, ali i da mu još uvijek nešto nedostaje (mentalna čvrstoća) kako bi napravio korak naprijed u juniorskoj konkurenciji.

I za kraj, naravno, tko drugi nego naš mladić Marin Čilić.

Nakon nekoliko godina gdje ždrijeb i nije bio previše naklonjen, ove godine je imao priliku otići daleko u ždrijebu, možda ponovno na megdan Murrayu u polufinalu, s obzirom na brojna iznenađenja u ždrijebu, ali se nažalost ispriječila ozljeda koljena zbog koje je bio primoran predati susret drugog kola.

 

I upravo te ozljede i mnogobrojne predaje postale su jedno od obilježja ovogodišnjeg Wimbledona. Preko dvadeset predaja u svim konkurencijama je daleko previše, a bili smo svjedoci i da su Del Potro i Đoković i još mnogi drugi padali kao zrele kruške i da je broj predaja mogao biti daleko veći.

Što je tome razlog ostaje na organizatorima da istraže, a nama ostaje da čekamo idućih dvanaest mjeseci i Wimbledon 2014. godine uz još jedan, nadam se, odličan uvod naše Nike.

Za kraj, nadam se da nisam previše ugnjavio pa ću ponuditi nekoliko zanimljivosti ovogodišnjeg Wimbledona.

 

poraz Rafaela Nadala u prvom kolu Wimbledona je njegov prvi poraz na otvaranju GS-a u karijeri
pobjedom u prvom kolu Andy Murray je postao Britanac s najviše pobjeda na GS turnirima (107) – Fred Perry 106
porazom u drugom kolu Federer je prekinuo svoj niz od 36 uzastopnih četvrtfinala
prvi put nakon 1912. godine nije bilo niti jednog Amerikanca u trećem kolu Wimbledona
Kimiko Date-Krumm je ulaskom u treće kolo Wimbledona postala najstarija tenisačica u povijesti kojoj je to uspjelo
Jerzy Janowicz je ulaskom u polufinale Wimbledona postao prvi Poljak koji je ušao u polufinale bilo kojeg GS turnira
Meč Novaka Đokovića i Juana Martina Del Potra je najdužu polufinalni meč u povijesti Wimbledona
Marion Bartoli je osvajanjem Wimbledona pretekla Janu Novotnu po broju odigranih GS turnira koji su bili potrebni da isti osvoji (47)

Do neke druge prilike, a to će biti vjerojatno sutra, lijep pozdrav.
Uprava.

Zar nije Mićo VTEC?

Willy

Ostala san bez daha citajuci-bravooo

PS: Za sve ljubitelje Del Potrinja sa ovih prostora otvorena je grupa na fb-u

https://www.facebook.com/pages/Juan-Martin-del-Potro-Balkan-fans/567979249888409

Dare moj, Luka je uvjeren da si ti Mico

E a ja sam siguran da sad Mićo negdje krepava od smijeha čitajući... 

Novak je u zadnje vrijeme u evidentnom padu formu i to radi ozljede u davis cupu mislim...nadam se da će to riješiti i nabiti ovog škota na us openu