uz dobre želje čilkanu prizivam i sjećanja iz slavne 1998. godine u smislu sadašnjih događanja

naravno, riječ je o svjetskom prvenstvu i nezaustavljivom pohodu ćirinih sinova na coupe de mondeu

malo tko je pratio wimbledon te godine, ali pratio ga je goran, koji je bio lud kad smo igrali istovremeno kad i on ili kad je morao na trening

netko u prvim kolima, pa onda onaj dosadni vacek, pa vječni rival todd martin, tri tie-breaka protiv uvijek neugodnog siemerinka i onda epski meč s krajicekom u semiju

kao i naši nogometaši, i goran je zapeo na samom kraju, a da je bilo pravde uzeo bi naslov

sjećam se kako su jedni druge "gurali" dalje, čak su se i čuli i goran je cijeli turnir odigrao kao u transu, možda i njegov najbolji wimbledon

nažalost, ključni su bili poeni na set lopte u drugom setu gdje je goran morao otići na 2:0 u setovima, a onda se ni veliki pistol pete ne bi mogao vratiti...ehh..

ogromna tuga na kraju, sjećam se, ma kao da je jučer bilo, jednako tužni smo bili i kad je thuram zabio one golove
ipak, razlika je da su vatreni dočekani kao kraljevi, a goranov neuspjeh...kako samo opisati tu frustraciju...?

...znaju oni koji su pratili i "igrali" s goranom sve mečeve na svetoj travi, i sam je za taj poraz rekao kako mu je najteži u karijeri

kako se stvari u životu obično brzo okrenu, tako i vatreni i dalje žive u sjeni događaja tog legendarnog ljeta, a mi smo za sve goranove i mićine (!) poene dobili satisfakciju...