Za one kojima nije jasno kad su igrači iz Hrvatske sudjelovali u osvajanju zlatne medalje (to sam podebljao) a i za ostale da se prisjete povjesti Hrvatskog vaterpola evo kopiram ovdje sa www.hvs.hr

POVIJEST

Vaterpolo je nastao potkraj 19.st. u Velikoj Britaniji. Prva službena utakmica odigrana je u Glasgowu na rijeci Dee 1877. godine. Godinu dana kasnije izdana su prva vaterpolska pravila. Ubrzo nakon toga vaterpolo se prenosi u Europu, gdje najprije hvata korijene u Austriji, Mađarskoj, Francuskoj, Belgiji...

Prva vaterpolo utakmica u Hrvatskoj odigrana je u Splitu, u uvali Bačvice na improviziranom plivalištu, 1908. godine. Odigrali su je splitski studenti koji su studirali u Pragu, okupiljeni u klubu "Šator", osnovanom četiri godine ranije. Prvu vaterpolo loptu donio je Fabijan Kaliterna,osnivač Hajduka, Gusara, Jadrana... Igralo se po češkim pravilima, a sudio je Špiro Perišić. Kao prvi međunarodni susret spominje se utakmica u splitskoj luci, između kluba Baluni i posade britanskog ratnog broda "Brionny", 1922. godine. Splićani su bili puno bolji i pobijedili 9:0.

Po svršetku 1. svjetskog rata obnavljaju se klubovi koji su postojali i prije rata i tako vaterpolo postaje sve masovniji sport. Obnavljaju se SSU i sušačka Viktorija, ali se i osnivaju novi klubovi Baluni u Splitu, KSU u Karlovcu, Jug u Dubrovniku. Pri HAŠK-u se osniva vaterpolo selekcija. U legendarnoj dubrovačkoj uvali Danče odigrana je prva vaterpolo utakmica u Dubrovniku. Igralo se s obojanom nogometnom loptom.

Od prvih Olimpijskih igara u Ateni 1896.godine pa do danas, vaterpolo je stalno u sastavu olimpijskih sportova. Godine 1923. Rudi Reš , poznati vaterpolista sušačke Viktorije, uči dubrovačku omladini pravilima vaterpolo igre. Potkraj iste godine osniva vaterpolo selekciju pri Sportskom klubu Jug. Prijeratni vaterpolski prvak Jug, njegovo je djelo. Prvi javni nastup Juga dogodio se 28. 6. 1924. a protivnik je bio mjesni Penatur.

No, nisu samo Dubrovčani igrali vaterpolo na kupalištima. Igralo se i u Splitu. Mali puk na Firulama ( iz njega iznikao POŠK), Bačvice, Sustipan na Zvončacu, Bagno Polo u gradskoj luci, Baluni u istoimenoj uvali (današnji Jadran).

U bivšoj Jugoslaviji tada se održavalo prvenstvo turnirskog tipa. 1920. u Karlovcu održano je natjecanje seniora i juniora i u plivanju i u vaterpolu. Tako je bilo sve do 30.-ih godina dok se to nije razdvojilo. Prvi prvak u novoosnovanoj Jugoslaviji postaje sušačka Viktorija, i tako još dvije godine zaredom. 1923. g. naslov osvajaju splitski Baluni. Na prvenstvu u Splitu 1925. naslov osvaja Jug koji ga zatim osvaja 13 puta zaredom! 1925. godine na utakmici finala između Juga i Jadrana zabilježeno je prvo bacanje suca u more. Prvi vodstvu Juga 2:0 jedan ljutiti navijač Jadrana bacio je suca u more nakon čega je Jadran diskvalificiran. Uušačka Viktorija prvak je ponovo 1938. godine, slijedeće godine naslov osvaja splitski Jadran a Jug 1940. uzima posljednje prvenstvo uoči 2. svjetskog rata.

Na tadašnjoj reprezentaciji Hrvati su imali vodeće uloge. Prvi nastup tadašnje Jugoslavije bio je 27. kolovoza. 1927. godine na Sveslavenskom prvenstvu u Beogradu. Nastupili su igrači dubrovačkog Juga i splitskog Jadrana: D. Fabris, M. Dabrović, S. Čulić, A. Roje, M. Braida, I. Dabrović i M. Mirković.. Pogotke su postigli Roje 3, Braida i Mirković po 2, te Dabrović 1. Dabrovićev pogodak bio je prvi službeni pogodak tadašnje reprezentacije. 28. kolovoza 1937. kompletan Jug zastupao je tadašnju državnu reprezentaciju. U utakmici održanoj u dubrovačkoj gradskoj luci pobijeđena je Čehoslovačka 3:2.

U razdoblju između dva rata od 43 igrača koji su igrali za reprezentaciju 37 ih je bilo iz hrvatskih klubova. 19 iz Juga, 9 iz Jadrana, 8 iz Viktorije te 1 iz ZPK-a. Znalo se dogoditi da igrači Juga, nezadovoljni izborom reprezentativaca, otkažu nastup u reprezentaciji. Tada je reprezentacija uglavnom gubila utakmice. Najzapaženiji igrači te reprezentacije bili su vratar Miro Mihovilović i napadač Luka Ciganović. Ubrajani su među najbolje vaterpoliste Europe. Prvi nastup za reprezentaciju obojica bilježe 1. kolovoza. 1934. u Budimpešti protiv Mađara. Vaterpolisti nisu imali sreće pa da već na OI u Barceloni prvi puta nastupe pod imenom svoje države i pod svojom zastavom. Morali su čekati slijedeću priliku a to je bila atlanta 1996. godine.

Međutim, hrvatski vaterpolisti svoj prvi nastup na OI bilježe još davne 1936.godine u sastavu reprezentacije tadašnje Jugoslavije. Od 11 igrača u momčadi je bilo čak 8 Hrvata. Bili su to: Miro Mihovilović, Filip Bonačić, Ivo Giovanelli, Ante Roje, Luka Ciganović, Vojko Pavičić, Vinko Cvjetković i Ivo Štakula. U Londonu 1948. formirala se momčad koja će već 1952. u Helsinkiju osvojiti srebrnu medalju. U Londonu samo jedan igrač nije bio Hrvat. Od Hrvata su igrali: Juraj Amšel, Veljko Bakašun, Marko Brainović, Luka Ciganović, Ivo Giovanelli, Božo Grkinić, Zdenko Kovačić, Ivica Kurtini, Saša Strmac i Ivo Štakula. Ispali su u prednatjecanju. No, u Helsinkiju šetorica igrača iz londonskog sastava potpomognuta još trojicom Hrvata osvajaju srebrnu medalju iza nedodirljivih Mađara.

Od hrvatskih vaterpolista prvu olimpijsku medalju su osvojili: Juraj Amšel, Veljko Bakašun, Marko Brainović, Vlado Ivković, Zdravo Ježić, Zdravko Kovačić, Ivica Kurtini, Lovro Radonić i Ivo Štakula. Četiri godine kasnije na OI u Melbourneu čak je deset Hrvata u sastavu reprezentacije i osvajaju srebrnu medalju. Igrali su: Juraj Amšel, Ivo Cipci, Tomislav Franjković, Vlado Ivković, Zdravko Ježić, Hrvoje Kačić, Zdravko Kovačić, Lovro Radonić, Marijan Žužej i Ivo Štakula. U Rimu 1960. godine, gdje je osvojeno 4. mjesto, momčad je izmjenjena i u sastavu je od 13 igrača 7 Hrvata: Gojko Arneri, Ivo Cipci, Zdravko Ježić, Anton Nardelli, Lovro Radonić, Zlatko Šimenc i Marijan Žužej.

U Tokiju 1964. od 11 igrača 8 je Hrvata i opet se osvaja srebrna medalja. U momčadi su bili: Ozren Bonačić, Zoran Janković, Anton Nardelli, Frane Nonković, Vinko Rosić, Karlo Stipanić, Zlatko Šimenc i Ivo Trumbić. I konačno u Meksiku 1968. uspijeju osvojiti zlatnu medalju. Među 12 igrača koji su osvojili zlato bilo je 7 Hrvata Ozren Bonačić, Zoran Janković, Ronald Lopatny, Miroslav Poljak, Karlo Stipanić, Zdravko Hebel i Ivo Trumbić. U Muenchenu 1972. osvojeno je peto mjesto a od Hrvata nastupali su: Duško Antunović, Siniša Belamarić, Ozran Bonačić, Ronald Lopatny, Zoran Janković i Karlo Stipanić. U ekipi je bilo 11 igrača. U momčadi iz Montreala 1976. bilo je ″samo″ šest Hrvata a osvojeno je peto mjesto. U sastavu reprezentacije su bili: Duško Antunović, Siniša Belamarić, Ozren Bonačić, Zoran Kačić, Boško Lozica i Damir Polić.

OI u Moskvi 1980. bojkotirale su SAD a bivša Jugoslavija sa pet Hrvata u sastavu osvaja 2. mjesto iza SSSR-a. Igrali su: Luko Vezilić, Damir Polić, Boško Lozica, Zoran Roje i Milivoj Bebić. U Los Angelesu su održane OI 1984. a bojkotirale su ih, zauzvrat američkom bojkotu Moskve, SSSR i još neke socijalističke zemlje. Turnir je zbog toga bio oslabljen a bivša Jugoslavija to iskorištava i osvaja zlato ispred SAD-a i to zahvaljujući boljoj razlici pogodaka. Od 13 igrača čak devetorica su bili Hrvati: Deni Lušić, Božo Vuletić, Milivoj Bebić, Tomislav Paškvalin, Perica Bukić, Veselin Đuho, Goran Sukno, Zoran Roje i Andrija Popović. I na slijedećim OI u Seoulu 1988. tadašnja Jugoslavija osvaja zlatnu medalju. I tada je od 13 igrača bilo čak 7 Hrvata: Deni Lušić, Dubravko Šimenc, Perica Bukić, Veselin Đuho, Mislav Bezmalinović, Tomislav Paškvalin i Renzo Posinković.

Reprezentacija bivše države, u kojoj su Hrvati imali većinski udio, na 12 olimpijskih nastupa osvojila je 3 zlatne i 4 srebrne medalje uz jedno četvrto i dva peta mjesta. Europsko prvenstvo 1927. godine bilo je prvo međunarodno natje canje na kojem su vaterpolisti nastupili. Iako su osvojili šest drugi mjesta i pet trećih mjesta, europsku krunu nikada nisu osvojili. Ali su zato na Svjetskim prvenstvima dva puta bili pobjednici i osvojili dva treća mjesta.

Na Univerzijadama su osvojili dva prva mjesta, jedno drugo i dva treća mjesta dok su na Mediteranskim igrama osvojili 5 zlatnih i 3 brončane medalje. U svim tim uspjesima veliku ulogu odigrali su hrvatski vaterpolisti.

Prvi samostalni nastup vaterpolske reprezentacije Hrvatske bilježimo na Mediteranskim igrama 1993. godine kada osvajaju srebrnu medalju. Svi ovi izvrsni rezultati posljedica su velike ekspanzije vaterpola poslije 2. svjetskog rata. Jači predratni centri, osim Juga, mijenjaju imena. Sušačka Viktorija postaje Primorje, umjesto ZPK dolazi Mladost, Jadran nakratko mijenja ime u Hajduk, Napredak nešto kasnije nijenja ime u Medveščak.

Do šezdesetih godina prvenstva bivše Jugoslavije redovito osvajaju hrvatski klubovi, i to oni s mora. No, tada, dijelom i zbog utjecaja politike kvaliteta se preselila na kontinent. Jug je tri puta prvak u razdoblju 1956.-1964. a još šest puta osvaja 2. mjesto. Od 1961. održana su tri paralelna zimska i ljetna prvenstva države, a do 1973. zimska prvenstva postaju kup natjecanje. U bivšoj Jugoslaviji rezultatima se isticao Partizan koji je bio uz bok Mladosti, Jugu i Jadranu.

Ovaj presjek povijesti govori nam kakva je bila uloga hrvatskog vaterpola u velikim uspjesima bivše države. Teško je točno reći kada dolazi da razlaza između Hrvatskog vaterpolskog saveza i famoznog Vaterpolo saveza Jugoslavije.

Najtočnije bi bilo reći da je to bilo 5. kolovoza 1991. godine kada Izvršni odbor Hrvatskog vaterpolskog saveza na temelju odluke Hrvatskog sportskog saveza donosi slijedeću odluku:

1. Hrvatski vaterpolski savez obustavlja svoje sudjelovanje u radu Vaterpolo saveza Jugoslavije.
2. Obustavlja se aktivnost svih klubova i pojedinaca članova Hrvatskog vaterpolskog saveza u jugoslavenskom sustavu natjecanja, kao i njihovo sudjelovanje u jugoslavenskim selekcijama.
3. Hrvatski vaterpolski savez će u što kraćem roku pripremiti prijedlog cjelovitog novog sustava natjecanja u Republici Hrvatskoj koji će biti primijenjen kada se za to steknu sigurnosni i drugi uvjeti na području Republike.

Odluku je potpisao tadašnji predsjednik HVS-a Vlado Kobešćak. Odmah potom hrvatski igrači koji su trebali nastupati za Jugoslaviju na EP u Ateni, otkazuju svoj nastup i vraćaju se u Hrvatsku. Bili su to Perica Bukić, Mislav Bezmalinović, Renco Posinković i Dubravko Šimenc. Bokeljski Hrvat Mirko Vičević, zbog pritiska roditelja, ostao je u reprezentaciji. Njegov tadašnji klub Jadran odmah ga je suspendirao. Nakon odluke HVS-a s natjecanjem se prekida i u drugim saveznim ligama.

Na EP-u u Ateni ipak nismo bili bez predstavnika. Hrvatsku su predstavljali Ivo Cipci, član Biroa LEN-a i Jakov Matošić, član TWPC-a. Splitski Jadran Koteks ušao je u ždrijeb Kupa prvaka, iako je VSJ učinio sve da se Jadranu ne dozvoli nastup. Ali predsjednik TWPC-a nije nasjeo na razna podmetanja VSJ-a te je Jadrana uvrstio u ždrijeb obrazloživši odluku riječima da je splitski klub kao posljednji prvak Jugoslavije uredno prijavljen za europska natjecanja. To je bio početak Jadranovog puta po Europi autobusom. Od kvalifikacija u rumunjskom Pitestiju pa do Trsta i finala Kupa prvaka. Ali o tome malo kasnije.

Na turniru Mediteranskog kupa u Izmiru sudjelovala je Mladost, osvojila je turnir, ali mnogo važnija je činjenica da je na jarbolu prvi puta razvijen hrvatski stijeg. Nakon toga Mladost pojačana omladinskom reprezentacijom odlazi u SAD na promotivnu turneju. Igrali su na Sveučilištu Stanford u San Franciscu a tribine su bile pune naših iseljenika koji su sa suzama u očima razvili hrvatske zastave i zapjevali Lijepu našu. Prvu službenu utakmicu hrvatska vaterpolska reprezentacija odigrala je 28. prosinca 1991. Igrali su reprezentacija Hrvatske protiv selekcije hrvatskih vaterpolista koji su igrali u inozemstvu. U Zagrebu je na snazi bila zračna opasnost a u daljini su se čuli topovi, no utakmicu koja je dugo čekana ništa nije moglo odgoditi ni prekinuti. Pobijedili su reprezentativci 17:14 ali u tim vremena jedino bitno je bilo- da se igra.

Isti dan odražana je sjednica HVS-a na kojoj su potvrđene funkcije Vlade Kobešćaka, ko prvog predsjednika HVS-a i Duška Antunovića, kao prvog izbornika vaterpolske reprezentacije Hrvatske.

Prije toga u studenome kadeti su igrali protiv mađarskih vršnjaka u Budimpešti, i to je bila prva međunarodna utakmica jedne hrvatske vaterpolske selekcije. Pobijedili smo 11:7, a strijelac prvog, povijesnog, pogotka za Hrvatsku bio je medveščakovac Marko Pintarić. 7. veljače 1992. dolazi radosna vijest iz Lausanne, Hrvatska postaje član FINA-e. U isto vrijeme krenula je borba ne bi li osigurali nastup na OI u Barceloni. Uza sve napore nismo uspjeli, FINA je bila nepopustljiva prema našim molbama i željama. Niti putovanja u Lausanneu, niti silna lobiranja nisu omekšala krute birokrate i FINA-e.


Za to vrijeme u Hrvatskoj se pokušava održati kakav-takav kontinuitet natjecanja te se kreće s organizacijom i odigravanjem turnira "Hrvatski vaterpolo 92". Prvi turnir sa osam klubova sudionika kreće u Zagrebu a najugodnije iznenađenje je mlada, praktički juniorska momčad Primorja. Dok je trajala "borba" s FINA-om igrači Jadrana su se borili sa svojim protivnicima u Europi. Nitko im nije bio ravan. Iako su sve "domaće" utakmice zbog nesigurne situacije u Hrvatskoj odigrali u Trstu, padali su redom Ujpest Torna, Galatasaray, Steaua, Barcelona, Polar bears i na kraju Savona. Na uzvrat finala jaka Savona stigla je sa dva gola prednosti ali to im nije donijelo naslov prvaka Europe. Hrvatski navijači napravili su atmosferu kao da se igra u Splitu a igrači Nevena Kovačevića igraju kao u transu i pobijeđuju 11:8.

A zatim dolazi ono što se dugo čekalo. Usprkos svom nedaćama i činjenici da su samo Mladost, Jadran, koji je trenirao u Zagrebu, i Primorje trenirali bez prekida dok su ostali muku mučili sa bazenima koji su u Splitu, Šibeniku i Dubrovniku bili razarani. Ipak nekako su se snalazili i 19.lipnja.1992. počinje 1. Prvenstvo Hrvatske u vaterpolu. Jadranov naslov europskog prvaka nije preplašio mladostaše koji su pobijedili Jadran u finalu prvenstva Hrvatske. Nakon dvije utakmice, jedne u Zagrebu i jedne u Splitu, treće odlučujuća utakmica igrala se u Zagrebu. Na tribinama otvorenog bazena na savi stisnulo se 3000 ljudi a još 1000 nije uspijelo ući na bazen. Mladost je osvojila naslov dok kup te godine nije odigran.


Sezona 92/93. prvenstvo je odigrano zimi a liga je imala 10 klubova. U Europi postižemo veliki uspjeh. U finalu Kupa prvaka sastaju se Mladost (kao prvak Hrvatske) i Jadran (prvak Europe). Jadran uspijeva obraniti naslov prvaka Europe pobjedom 6:4 u Splitu iako je u Zagrebu poražen 8:7. U Kupu kupova je igrao Jug a u novoformiranom LEN kupu Primorje i Mornar. Na domaćoj sceni Mladost je obranila naslov prvaka ali mu je sada pridodala i Kup Hrvatske. Na Mediteranskim igrama u Francuskoj Hrvatska osvaja srebrnu medalju.

Nakon toga čekalo se EP u Sheffieldu na kojem je trebala stići potvrda kvalitete hrvatskog vaterpola. Nažalost, neshvatljivo visok poraz od Talijana i iznenađujući poraz od Rumunja donose nam tek 5. mjesto. Izbornik Antunović podnio je ostavku na sjednici HVS-a u listopadu. Ali medalju nam donose kadeti koji osvajaju 2. mjesto na EP u nizozemskom Veenendaalu.

Pregled sezone 93/94. počinjemo ostavkom Duška Antunovića na mjesto izbornika. Novi izbornik postaje Bruno Silić od kojeg se očekivala medalja na SP-u u Rimu. Osvajamo četvrto mjesto ali daleko od toga da nije moglo i bolje. Hrvatski juniori osvajaju drugo mjesto na EP-u u Bratislavi. U Europi gibimo primat i naslov europskog prvaka osvaja Ujpest Torna. U Hrvatskoj oba trofeja ostaju na Savi.

U sezoni 94/95. Jug osvaja Kup Hrvatske i tako prekida niz Mladosti koja ipak osvaja prvenstvo. U Europi nitko nije postigao značajniji rezultat. Juniori zbog tučnjave s Talijanima diskvalificirani sa SP-a u Francuskoj. Seniorska reprezentacija igra na EP-u u Beču te osvaja 4. mjesto. Još jednom se moglo i bolje ali…

Sezona 1995/1996. biti će upisana zlatnim slovima u povijest našeg vaterpola. Na domaćoj sceni riječko Primorje osvaja Kup dok prvenstvo ostaje u vitrinama Mladosti. Mladost nakon 1990. ponovo osvaja naslov prvaka Europe u sudaru sa velikim favoritom mađarskom Ujpest Tornom. Kasnije osvajaju i Superkup Europe. I konačno na OI u Atlanti stiže najveći uspjeh hrvatskog vaterpola, srebrna medalja. Nakon dva 4. mjesta dolazimo do medalje. Igrali su: Siniša Školneković, Zdeslav Vrdoljak, Joško Kreković, Dubravko Šimenc, Ratko Štritof, Ognjen Kržić, Renato Vrbičić, Damir Glavan, Igor Hinić, Tino Vegar, Perica Bukić, Maro Balić. Izbornik: Bruno Silić. Iste godine juniori na čelu sa izbornikom Kovačevićem osvajaju 3. mjesto na EP-u u Istanbulu.

LEN-a 1996/1997. unosi novinu u Kupu prvaka, uvodi Final four. Prvi je održan u Napulju a domaćin Posillippo je pobijedio Mladost. U domaćem Kupu pobjednik je Jug a prvenstvo ponovno osvaja Mladost. Seniorska reprezentacija sudjeluje na EP-u u Sevilli i osvaja, još jedno, 4. mjesto. Na Mediteranskim igrama u Bariju osvajamo srebrnu medalju. Obraz Hrvatske osvjetlali su juniori koji osvajaju zlatnu medalju na SP u Havani. Igrali su: Volarević, Šintić, Sarić, Đogaš, Zeljak, Benić, Rilović, Katura, Komadina, Burburan, Jaić, Letica, Rabadan. Izbornik: Neven Kovačević Igrači do 18 godina osvajaju 2. mjesto na EP-u u Mariboru.

Prvak Hrvatske za sezonu 1997/1998. postaje Slobodna Dalmacija ( bivši POŠK) a Kup osvaja momačad Mladosti. Juniorska reprezentacija osvaja 3. mjesto na EP-u u Bratislavi dok seniori podbacuju na SP-u u Perthu osvajanjem 10. mjesta. Nakon Pertha izbornik Silić podnosi ostavku a nasljeđuje ga Neven Kovačević.

1998/1999. reprezentacija pod vodstvom Nevena Kovačevića osvaja 2. mjesto na EP-u u Firenzi, juniori pod vodstvom Veselina Đuha osvajaju zlato na EP-u u Sofiji. Igrači do 20 godina tek su 6. na SP-u koje je održano u Kuwaitu. Splitska banka (bivša Sl. Dalmacija i POŠK) osvaja naslov europskog prvaka, Mladost osvaja Kup kupova. U Hrvatskoj oba trofeja osvaja Mladost.

Sezonu 1999/2000. obilježio je neuspjeh na OI u Sydneyju kada je reprezentacija zauzela 7. mjesto. Juniori osvajaju 3. mjesto na EP-u. Kup Hrvatske osvajaju vaterpolisti Splitske banke, a u prvenstvu najbolji su igrači dubrovačkog Juga. Mladost gubi finale Lige prvaka. Od 99/00. LEN-a je krenula sa Ligom prvaka a natjecanje se odvija u dvije skupine po 4 ekipe. Prve dvije ekipe iz svake skupine plasirale su se na final four. EP u Budimpešti donijelo nam je 4. mjesto, a sezonu 2000/2001. posebno će pamtiti jugaši koji lanjskom naslovu pridodaju prvenstvo, kup i naslov europskog prvaka osvojen u fenomenalnoj atmosferi plivališta u Gružu. Juniori osvajaju 4. mjesto na EP-u. Iste godine održano je i seniorsko SP u japanskoj Fukuoki gdje osvajamo tek 11.mjesto a loš rezultat ponavljamo i na Mediteranskim igrama u Tunisu osvajanjem 5. mjesta. Neven Kovačević podnio je ostavku na mjesto izbornika. Ujesen 2001. godine Perica Bukić oprašta se od aktivnog igranja.

2001/2002. je sezona koja donosi povratak Mladosti na tron. Osvajaju oba trofeja. Juniori su ponovno 4. na EP-u. Jug ne uspijeva obraniti europski naslov. Na reprezentativnom planu pokreće se natjecanje u Svjetskoj ligi.

U sezoni 2002/2003. Mladost brani naslov prvaka ali Kup osvaja Jug. Liga prvaka je proširena na 16 klubova podijeljenih u četiri skupine sa po četiri kluba. Seniorska reprezentacija sa Zoranom Rojom na čelu osvaja drugo mjesto na EP-u u Kranju. Na SP-u Barceloni iste godine tek smo 9. Juniori su 4. na SP-u u Napulju dok igrači do 18 godina osvajaju 3. mjesto na EP-u u Istanbulu.

Jug je dominantan u sezoni 2003/2004. te osvaja oba domaća trofeja. U Europi najbolji rezultat postiže riječko Primorje osvajanjem 3. mjesta na final fouru u Budimpešti. Juniori osvajaju 2. mjesto na EP-u održanom na Malti. Seniorska reprezentacija postiže slab rezultat na OI u Ateni. Osvajamo 10. mjesto.

Jug dominira sezonom 2004/2005. tako da osvaja prvenstvo i kup. U Ligi prvaka Jug je 4. Predsjednik HVS-a postaje Perica Bukić a izbornik Ratko Rudić koji sa podmlađenom reprezentacijom osvaja 4. mjesto na SP-u i 4. mjesto u Svjetskoj ligi. Juniori osvajaju 2. mjesto na SP-u u Argentini a igrači do 18 godina 2. mjesto na EP-u u Sofiji.