Kad
je uništen svijet Drugog Sunca, kaže astečki mit o Velikom Potopu, bog
kiše i voda Tlalok zavladao je novim poretkom na zemlji potopivši stari
koji su ionako već satrli vjetrovi. No ljudski rod je bio otporan i
skrivao se na vrhovima ugaslih vulkana iz kojih se još dimila skrućena
lava. Mahnuo je Tlalok moćnim krilima i perje je popadalo po
uzvisinama, a svaki se preživjeli čovjek pretvorio u purana. Toliko su
ćurlikali na tim visovima da su dojadili neumoljivom bogu koji je volio
njihovo meso, pa ih je on na nagovor svoje žene, strašne Čalčiuhtlikue
ili One od Haljine od Žada, pristao ukloniti s ovoga svijeta. Ali samo
pod uvjetom da mu nađe dostojnu zamjenu za omiljenu puretinu. “Samo ti
počini, mili mužiću, i sve prepusti meni. Pripravit ću ti večeru kakvu
nisi nikad okusio“, reče ona prepredeno i uspava ga napitkom od
kaktusa. Dok je Tlalok, otac bogova i svijeta, omamljen snivao, pokrene
ona sva mora, jezera i rijeke, kojima je vladala, te vode opet potope
cijelu zemlju, sve ljude-purane, sve njihove nastambe i vulkane. Tada
boginja sve stvorove svijeta Trećeg Sunca pretvori u ribe, kojima je
vladala Barakuda, Čalčiuhtlikueina kći koju je rodila dok je Tlalok
snivao. Tamanila je ta grozna grabljivica svoje podanike i ljude-ribe,
okotila golemo i grabežljivo potomstvo i postala opasnost za sav novi
vodeni svijet. Kad se Tlalok nakon nekoliko godina probudio, osjetio je
strašnu glad: “Obećala si mi večeru, ženo! Gdje si bila, ukleta
nevjernice?“ Vikao je i ne sluteći da se ustrojstvo svijeta opet
promijenilo. Ona od Haljine od Žada uroni ruku u more i palcem s
velikim noktom učas uhvati proždrljivu barakudu koja je na nju
nasrnula, pobrkavši plijen s prstom svoje pramajke. Uskoro je cvrčala
na vatri u Tlalokovim nebeskim odajama. Nikada bog nije kušao bolju
ribu, ni ukusniju večeru. Pa zadovoljan legne sa svojom strašnom ženom
i natakne je na svoj ražanj kao purana. Stenjala je Čalčiuhtlikue od
boli i strasti sve dok se njezin silni suprug nije zadovoljio. “Donesi
mi sada bodež da žrtvujem kojeg čovjeka i napijem se krvi iz njegova
srca.“ I opet je uhvatila veliku barakudu koja je, šiljata tijela,
izgledala kao bodež. Pruži je mužu, a on je zamahnuo misleći da u ruci
drži pravi kremeni bodež i oštrica od krljušti proparala je površinu
mora. Nazubljene čeljusti na vrhu bodeža dohvatile su Velikog Kajmana u
plićini, Tlalok mu raspori utrobu i napije se krvi iz njegova srca. Ali
odmah je zažalio. Veliki Kajman bio je božansko biće i samo se nebo
obruši na Stvoritelja. Prognao je tada Tlalok sve barakude iz velikog
mora i one su doplivale do Sredozemlja, na čijim je obalama još bilo
pravih ljudi, odreda vještih ribara. Ratoborne i grabežljive ribe
poprimile su blažu, iako ne manje nasrtljivu narav i nisu više bile
prijetnja za podmorski svijet. Zbog vrsnog mesa i vretenasta oblika u
staroj Grčkoj nazvali su ih skalmos, u starom Rimu scalmus, otkuda je
do nas došao naziv škaram, u Veneciji schermo, što u svim tim ribarskim
jezicima označava bodež, zašiljeni predmet, a ponajprije onaj drveni
palac o koji se vežu vesla na brodu.
ŠKARAM S FAŽOLOM I CRNIM REZANCIMA
Izrezane
komade škarama od 1 kg uvaljajte u posoljeno i popapreno brašno, u koje
ste dodali žlicu slatke paprike, i prepržite na ulju. Izvadite ribu na
papir, a 0,3 kg crnih rezanaca pomiješajte s 0,5 kg skuhanog smeđeg
graha i 2 dl šalše od pomidora. Dodajte ribu i podlijte maslinovim
uljem.
BRUJETIN OD ŠKARAMA U HLADNO
Položite
1 kg komada škarama na 0,5 kg razrezanih pomidora i 0,5 kg kapule s 2
žlice češnjaka i petrusimula. Podlijte s 1 dl maslinova ulja, 2 dl
bijela vina i 1 dl prošeka, posolite i zaljutite feferonom pa kuhajte
dok ne dobijete rijedak brujetin. Pospite šakom kapara.