Kad je uništen svijet Drugog Sunca, kaže astečki mit o Velikom Potopu, bog kiše i voda Tlalok zavladao je novim poretkom na zemlji potopivši stari koji su ionako već satrli vjetrovi. No ljudski rod je bio otporan i skrivao se na vrhovima ugaslih vulkana iz kojih se još dimila skrućena lava. Mahnuo je Tlalok moćnim krilima i perje je popadalo po uzvisinama, a svaki se preživjeli čovjek pretvorio u purana. Toliko su ćurlikali na tim visovima da su dojadili neumoljivom bogu koji je volio njihovo meso, pa ih je on na nagovor svoje žene, strašne Čalčiuhtlikue ili One od Haljine od Žada, pristao ukloniti s ovoga svijeta. Ali samo pod uvjetom da mu nađe dostojnu zamjenu za omiljenu puretinu. “Samo ti počini, mili mužiću, i sve prepusti meni. Pripravit ću ti večeru kakvu nisi nikad okusio“, reče ona prepredeno i uspava ga napitkom od kaktusa. Dok je Tlalok, otac bogova i svijeta, omamljen snivao, pokrene ona sva mora, jezera i rijeke, kojima je vladala, te vode opet potope cijelu zemlju, sve ljude-purane, sve njihove nastambe i vulkane. Tada boginja sve stvorove svijeta Trećeg Sunca pretvori u ribe, kojima je vladala Barakuda, Čalčiuhtlikueina kći koju je rodila dok je Tlalok snivao. Tamanila je ta grozna grabljivica svoje podanike i ljude-ribe, okotila golemo i grabežljivo potomstvo i postala opasnost za sav novi vodeni svijet. Kad se Tlalok nakon nekoliko godina probudio, osjetio je strašnu glad: “Obećala si mi večeru, ženo! Gdje si bila, ukleta nevjernice?“ Vikao je i ne sluteći da se ustrojstvo svijeta opet promijenilo. Ona od Haljine od Žada uroni ruku u more i palcem s velikim noktom učas uhvati proždrljivu barakudu koja je na nju nasrnula, pobrkavši plijen s prstom svoje pramajke. Uskoro je cvrčala na vatri u Tlalokovim nebeskim odajama. Nikada bog nije kušao bolju ribu, ni ukusniju večeru. Pa zadovoljan legne sa svojom strašnom ženom i natakne je na svoj ražanj kao purana. Stenjala je Čalčiuhtlikue od boli i strasti sve dok se njezin silni suprug nije zadovoljio. “Donesi mi sada bodež da žrtvujem kojeg čovjeka i napijem se krvi iz njegova srca.“ I opet je uhvatila veliku barakudu koja je, šiljata tijela, izgledala kao bodež. Pruži je mužu, a on je zamahnuo misleći da u ruci drži pravi kremeni bodež i oštrica od krljušti proparala je površinu mora. Nazubljene čeljusti na vrhu bodeža dohvatile su Velikog Kajmana u plićini, Tlalok mu raspori utrobu i napije se krvi iz njegova srca. Ali odmah je zažalio. Veliki Kajman bio je božansko biće i samo se nebo obruši na Stvoritelja. Prognao je tada Tlalok sve barakude iz velikog mora i one su doplivale do Sredozemlja, na čijim je obalama još bilo pravih ljudi, odreda vještih ribara. Ratoborne i grabežljive ribe poprimile su blažu, iako ne manje nasrtljivu narav i nisu više bile prijetnja za podmorski svijet. Zbog vrsnog mesa i vretenasta oblika u staroj Grčkoj nazvali su ih skalmos, u starom Rimu scalmus, otkuda je do nas došao naziv škaram, u Veneciji schermo, što u svim tim ribarskim jezicima označava bodež, zašiljeni predmet, a ponajprije onaj drveni palac o koji se vežu vesla na brodu.

ŠKARAM S FAŽOLOM I CRNIM REZANCIMA

Izrezane komade škarama od 1 kg uvaljajte u posoljeno i popapreno brašno, u koje ste dodali žlicu slatke paprike, i prepržite na ulju. Izvadite ribu na papir, a 0,3 kg crnih rezanaca pomiješajte s 0,5 kg skuhanog smeđeg graha i 2 dl šalše od pomidora. Dodajte ribu i podlijte maslinovim uljem.

BRUJETIN OD ŠKARAMA U HLADNO