Ma Mile, badava se trudiš... dok ima odbojke na pijesku, kayak-canoe neće dobiti prave slike.. a uostalom, jel bi ti radije gledo slike ta dva mlatimudana u svojim čamcima ili ove tete sa strane?

Eh sada, pa normalno da bi gledao ove tete sa strane, ali ako moze B92 staviti pravu sliku, zasto ne moze i SportNet?

Evo, ako ne znaju, neka mene pitaju i ja cu im iskopat kajak jednosjed slika koliko hoce. Umjesto da se potrude objasniti nesto o tom sportu ljudima koji jos manje znaju, oni ih jos vise zbunjuju s nekim slikama kanua jednoklela koje, kako vidim, su slikane na Jarunu.

Ali dobro, stavili su ih bar na postolju.

Hi Hi ovaj Ognjen i Dragan ni krivi ni dužni samo zbog Prebjega
su osuđeni da slušaju himnu koja im se baš i ne sluša.

Zasto "prebjezi"? Stari im je pok. legenda kajaka Milan Janic (Srbin) koji je ozenio Hrvaticu iz Belisca, a zivjeli su u Backoj Palanci odakle je bio stari Janic. To znaci da su njihove drzave i SiCG i Hrvatska, a to sto su oni odabrali Hrvatsku nakon sto nikog nije bilo briga za njih u SiCG je njihovo pravo.

Sto se mene tice, nek decki samo osvajaju medalje i od toga zarade neke pare....dosli su tamo gdju su mislili da ce im biti bolje....ja se samo nadam da ce im HKS ispuniti obecanja data pri "transferu" u Lijepu Nasu.

Nadaj se Mile, nadaj... nadajmo se svi, ali uzalud nam trud svirači... Kod nas se Srbima "tepa" da su Cigani, ovi dečki došli od tamo k nama, ali ne znam jesam li čuo nekad za veći ciganluk od ovoga šta ću prekopirati iz Novog lista dalje. Prestrašno! (Romi nek mi oproste, molim, za ove kolokvijalizme.)

BRAĆA KAJAKAŠI STJEPAN I MIĆO JANIĆ, NAKON OSVOJENIH PRVIH MEDALJA ZA HRVATSKU ČIJI SU GRAĐANI POSTALI PRIJE DESETAK DANA

Zlata iskovana u posuđenim čamcima

ZLATNI SJAJ U MEDITERANSKOM SELU - Mićo i Stjepan Janić Braća Janić, stariji Mićo i Stjepan, zlatni kajakaši i osvajači hrvatskih medalja najjačega sjaja na 15. Mediteranskim igrama u Almeriji, koji su prije desetak dana i službeno postali građani Republike Hrvatske, nakon što su se odrekli srpsko-crnogorskoga državljanstva, ponajprije zbog bolje situacije po pitanju sporta u kojem se natječu, sjajne su uspjehe na stazama Cuevasa de Almanzore ostvarili u iznajmljenim čamcima! Nevjerojatno, ali istinito. Neugodno su se Janići iznenadili kad su stigli na odredište, gdje će nekoliko dana kasnije odveslati u povijest hrvatskog sporta. Sve je, kažu, bilo unaprijed dogovoreno s čelnicima HOO-a. Čamci su ih trebali čekati u hotelu >Reina< u Cuevasu, ali dogovor se izjalovio.
- Kad smo u petak ujutro krenuli na trening saznali smo da čamaca nema. Baš sam bio za doručkom, prisjeo mi je - kaže Stjepan, kojega je u subotu očekivao pojedinačni nastup u utrci na 1.000 metara. - Raspitivali smo se kod nekih naših poznanika iz francuske i talijanske reprezentacije, molili ih da nam posude bilo kakav čamac, na kraju smo od organizatora dobili jedan u raspadnutom stanju. Morao sam vezati sjedište da ne pobjegne dok veslam. Katastrofa. U njemu sam odradio kvalifikacije. Dobro je bilo jer nisam trebao forsirati, procijenio sam da u toj konkurenciji mogu bez problema izboriti nastup u finalu.

Spas na kamionu

Svjestan je bio Stjepan da je finalna utrka nešto sasvim drugo, a rješenja se nije naziralo. Još četrdesetak minuta uoči starta bio je osuđen na trošno plovilo, bez prevelikih izgleda za odličje u vrlo jakoj konkurenciji. Mićo je, međutim, spasio stvar.
- Sjedio sam bespomoćno, nisam znao što bih rekao Stjepanu, a znao sam da kuha iznutra - kaže Mićo. - Odjednom mi je pogled skrenuo prema kamionu francuske reprezentacije, ugledao sam zapakiran čamac s oznakom >L< na sebi, baš onakav kakav odgovara Stjepanu. Shvatio sam da neće ići na vodu u toj utrci i odmah otrčao do Francuza. Našao sam na tribinama čovjeka iz francuske reprezentacije, zaduženoga za čamce i objasnio mu situaciju. Nije htio niti čuti, poručio mi je da je to privatni čamac od nekakvoga Sebastiana i da mi ne može pomoći. Već sam se bio pomirio s činjenicom da će Stjepan startati u onom starom čamcu i vraćao se prema stazi, a onda čuo kako jedan Francuz zove nekoga Sebastiana. Prišao sam i upitao tog Sebastiana je li to njegov čamac u kamionu. Rekao mi je da nije njegov osobni, nego od Saveza i da ga, što se njega tiče, možemo posuditi.

Staro prijateljstvo

Priča zvuči nevjerojatno. Da stvar bude bolja, čamac je savršeno odgovarao Stjepanu, koji je u finalnoj utrci pomeo konkurenciju, uključujući i drugoplasiranoga Francuza Cyrillea Carrea.
- Da, na kraju je ispalo da su mi Fracuzi pomogli da pobijedim njihovoga kolegu - kaže Stjepan. - Inače, >dvojku< smo posudili od Talijana. Imali smo sreću, jer je u njihovoj reprezentaciji čovjek, koji je bio veliki prijatelj s mojim pokojnim ocem. Poručili su nam Talijani u šali da moramo propustiti njihovu posadu ako se budemo međusobno borili za prvo mjesto. Mi smo na kraju osvojili zlato, a Talijani bili tek četvrti. Uoči utrke nekim Talijanima nije bilo drago što baš nama posuđuju čamac, ali na kraju su nam svi od srca čestitali.

I još ima umetak u članku, nevezano uz ovu sramotu... otprilike ono što je Mile govorio o "prebjezima"...

Belišće u srcu

Mićina i Stjepanova majka Štefica je rodom iz Belišća, gdje je svojedobno trenirao i živio njihov pokojni otac Milan, također vrsni kajakaš i osvajač srebrne medalje za Jugoslaviju na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. Stjepan i Milan su, kao i njihova mlađa sestra Nataša, također vrsna kajakašica, koja od 2001. nastupa i osvaja medalje (dvije na OI u Ateni) za Mađarsku, rođeni i odrasli u Bačkoj Palanci, ali rado su odlazili kod djeda i bake u Belišće za koje su dosta vezani.
- Uvijek smo u Belišću provodili dosta vremena tokom godine, tamo su nam živjeli baka i djed i ujak. Baka je, na žalost, umrla, ali često odemo tamo. Prošle zime smo, recimo, puno trenirali u Belišću. Naš otac i majka su se tamo upoznali i živjeli jedno vrijeme, ali budući da je u Belišću trenirao i Matija Ljubek, tata je odlučio otići najprije u Vukovar, pa onda u Bačku Palanku. Jednostavno, nije u jednom tako malom gradu bilo mjesta za dva tako velika asa - rekao je Mićo.

Dakle, NISTA SE NIJE PROMJENILO!

Sramota da se moraju posudjivati camci i da na svakom natjecanju izgledamo kao da dolazimo iz neke najgore sirotinje. Ja se sjecam natjecanja u Firenzi, Mechelenu, Bochumu, Bratislavi, Becu u ranim devedesetim kada se isto tako moralo "ciganciti" za camce jer mi svoje nismo mogli dovesti. Sva sreca da su tada bili dobri s nama razni Nijemci, Bugari, Madjari, Cesi, Slovaci i Poljaci, a eto, sada, Francuzi i Talijani.

Vama koji niste iz kajakaskog sporta, malo objasnjenje -

Veslo se NIKAD ne posudjuje jer je uvijek po mjeri osobe cije je. Za posuditi veslo vam je isto kao da vas pitaju za "posuditi zenu".

Sto se camca tice, to bas nije tako "sveto" kao veslo ali, ako nemate prethodni dogovor (kao sto to nasi nisu imali na MI), onda je to otprilike kao "posuditi mladju sestru".

Koja sramota, a ljudi osvojise zlatne medalje. Ne bi me cudilo da su do te Almerie stigli starim Stojadinom.