'I ja sam stradala na istoj stazi, toliko je brza da ne vidimo zavoje'
Smrtonosna
staza na kojoj je život izgubio Nodar Kumaritašvili bila je kobna i za
jedinu hrvatsku sanjkašicu Dariju Obratov. Izlijetanje je platila
popucanim ligamentima, nastavila je borbu "jednom nogom", ali za kartu
joj je nedostajao bod.
–
Ne mogu vjerovati da Nodara više nema, da više nikada nećemo sjediti
zajedno u svlačionici. Bio je dobar i vrlo pristojan. Bilo je
paraliziranih, teško ozlijeđenih, ali da će netko izgubiti život, i to
baš na Igrama, to nitko od nas nije nije očekivao. Mi iz malih zemalja,
poput Gruzije ili Hrvatske, svoj smo san već ostvarili time što smo
došli na Igre, jer daleko smo od konkurencije za medalje. I da zbog tog
svog sna ostanete bez života...
Sjedio je pokraj mene
Poljak Maciej Kurowski javio se nakon tragedije.
– Sjedio je pokraj mene dok smo čekali start na treningu. Javili su
nam da je pao, da će se trening prekinuti. Minute su prolazile, a tada
smo čuli helikoptere. Nitko nam više ništa nije trebao objašnjavati –
javio je Darijin prijatelj iz Kanade.
Dvadesetogodišnjakinja je bez trenera i servisera, sa sredstvima
roditelja i pomoći Ivana Šole i HSS-a potpuno sama 200 dana godišnje
izbiva iz Splita. Kolege s Pravnog fakulteta polažu ispite dok je ona
na drugom kraju svijeta.
– Ta je staza jedino mjesto gdje smo morali potpisati da se spuštamo
na vlastitu odgovornost. Kada su je projektirali nisu ni sanjali da će
biti tako brza, da će se voziti i do 160 km/h. Najveći je problem što
oko pri takvoj brzini ne može percipirati neke zavoje, naprosto ih ne
vidite. Vozi se napamet, a kad se dogodi pogreška, u pravilu je
prekasno za reakciju. Malo je onih koji su tamo imali "čistu" vožnju.
Razmišlja li o prekidu?
– To je adrenalin u kojem uživamo. Treba postaviti neke limite, jer
da nije bilo aluminijskih stupova, nego ledeni zid kako je uobičajeno,
danas bi Nodar bio živ. Opasno je čim nosite kacigu, no ja nikako ne
odustajem, želim na OI u Soči!