Hrvatska nije uspjela. U odlučujućoj utakmici zagrebačkog turnira divizije II, Rumunjska je bila uspješnija i s minimalnih 2:1 osvojila zlatnu medalju i promociju u viši rang natjecanja. S izuzetkom sjajnog vratara Tomljenovića i počasnog purgera Brumerčika, naši igrači i stručno vodstvo večeras nisu bili na visini zadatka. Uzroci su brojni, a ishodište im je u načinu na koji se sastavljala i vodila ova momčad.

Pred solidno popunjenim tribinama Doma sportova, momčadi Rumunjske i Hrvatske isklizale su kako bi u izravnom dvoboju odlučile koja će od njih ponijeti zlatnu medalju i, ovisno o odluci kongresa IIHF-a, promociju u viši razred natjecanja. Utakmicu su ljubitelji hrvatskog hokeja (u koje na žalost ne možemo ubrojiti tisuće posjetitelja Medveščakovih utakmica u EBEL-u koji nisu osjetili potrebu navijati za hrvatsku reprezentaciju) čekali sa strepnjom, ali i s nadom da će usprkos protivničkoj snazi i našim slabostima sve dobro završiti.

Otvaranje susreta pripalo je gostima koji su nastupili u crvenim dresovima. U prve tri minute bilježimo čak četiri udarca prema vratima Tomljenovića, no mladi vratar je uspješno ukrotio sve poritvničke pokušaje koji su dolazili iz raznih smjerova. Nije nam se svidio ovakav početak jer je ukazivao na protivničku nadmoć u brzini, snazi i odlučnosti. Svaka od rumunjske tri postave nametnula se svojem hrvatskom protivniku na ledu.

U četvrtoj minuti prva ozbiljnija akcija naših. Novak je sjajno izbacio Lovrenčića u prazan prostor, a najboljeg hrvatskog igrača ruši Kosa i zarađuje dvije minute kazne. Hrvati preuzimaju igru i preko Šijana i Brumerčika ugrožavaju vrata Catrinoia. Kazna Kosi ističe, no samo dvadesetak sekundi kasnije, Hrvatska je u vodstvu. S plave linije tukao je Tadić, rumunjski vratar odbija pločicu u sredinu, a odatle je Rendulić šalje pod prečku.

Vodeći pogodak dao je krila našima pa stvaramo još nekoliko prilika, no u 9. minuti zbog koškanja na klupu odlaze Nagy i Rendulić. U igri četiri na četiri bolje se snalaze Rumunji pa udarce prema vratima upućuju Kosa i Becze, ali Tomljenović je siguran. Na polovici kazne na klupu odlazi i Pisarenko, pa pritisak Rumunja nakratko prestaje. Izjednačenjem brojčanog stanja na ledu, inicijativa ponovo prelazi na stranu "crvenih". Do kraja trećine gosti izvode akcije koje redovito završavaju udarcima sa svih strana, međutim Tomljenović je na visini zadatka. Naši su se ograničili na povremene pokušaje Belića odnosno Ljubića s plave linije. Završetak prve trećine ostavio je gledatelje zadovoljnima zbog rezultata, no i dalje opreznima.

Nastavak utakmice ponovo donosi aktivniju igru gostiju, no poslije nekoliko minuta Hrvati smiruju nalete protivnika i kreću prema naprijed. U 24. minuti Švigir bez bilo kakve potrebe nalijeće palicom na protivnika pred rumunjskim vratima i gosti imaju igrača više. Naši se dobro brane, a onda u 25. minuti Rendulić presjeca dodavanje između rumunjskih braniča i sam se upućuje prema vratima. Gledatelji se već pripremaju za usklik, međutim mladi hrvatski napadač se odlučuje za lagani bekhend kroz noge vratara kojeg Catrinoi s lakoćom brani. Uzdah s tribina popratili su i negativni komentari na račun Rendulićevog pristupa utakmici.

Kazna za nonšalantno ponašanje je ubrzo stigla. S plave linije opalio je Goga, Tomljenović je, naravno, obranio, no hrvatski braniči nisu energično počistili pred svojim vratima nego su dopustili Molnaru da asistira Antalu koji iz neposredne blizine pogađa mrežu. Umjesto da vodimo 2:0, sada smo se našli na početku, a glavni problemi vezani uz sastav i vođenje momčadi su se svi iskazali u ove dvije minute.

I ovaj pogodak djelovao je motivirajuće na hrvatske reprezentativce pa u slijedećih nekoliko minuta bilježimo nekoliko prilika, no Catrinoi je zaustavio i Ljubićev pokušaj s plave i Blagusov iskosa i Lovrenčićev iz sredine. Isključenje Basilidesza u 27. minuti nismo uspjeli iskoristiti, a u 31. minuti svjedočimo događajima koji objašnjavaju neke od razloga večerašnjeg poraza. Prvo je Žibret zaradio dvije plus deset minuta zbog naleta na glavu protivnika. U istoj minuti Rumunji griješe i u protunapad sami odlaze Rendulić i Blagus. Navijači očekuju sigurni pogodak i dodatni zamah našoj igri, međutim dva mlada reprezentativca su se dodavala kao na haklu i pritom zaboravili da bi netko trebao i zapucati po golu.

Tu treba napraviti stanku u priči o utakmici i okrenuti prst prema izborničkom dvojcu Bregant - Kolombo koji je odabrao i vodio ovu momčad na prvenstvu, a u okviru Teama Zagreb i tijekom većeg dijela sezone. Pozivanje dvojice veterana, Švigira i Žibreta usprkos činjenici da ni za jednog od njih nije bila predviđena uloga prevage, ničim se ne može opravdati. Dok iza Žibreta u prethodne dvije sezone još i stoji statistički dobar učinak, Švigir se ne može pohvaliti ni brojkama. Zašto su dvojica, inače zaslužnih igrača, umjesto u svečanoj loži uz svog dugogodišnjeg suigrača Mlađenovića, zauzimali mjesta mlađim i perspektivnijim igračima, ne znamo.

Ono što znamo je da smo umjesto stabilnosti koju su kao iskusni igrači trebali donijeti trećoj navali, dobili jedan udarac i četrnaest minuta kazne. Postavlja se i pitanje kako se u reprezentaciji poslije trogodišnje stanke našao Plahutar kojem isti izbornički dvojac nije poklonio povjerenje niti u jednoj utakmici Teama Zagreb? Mogli bi se i zapitati nije li i umjesto Belića na mjestu sedmog braniča mogao biti Šilović odnosno Marković? Zašto su se u reprezentaciji našli toliki veterani od kojih se u jedinoj važnoj utakmici nije moglo dobiti ništa?

Drugo pitanje se postavlja u vezi statusa kojeg u momčadi uživaju njeni najmlađi članovi. Već se u vrijeme završnice Slohokej lige postavljalo pitanje zašto Rendulić ne igra za Team Zagreb premda je uredno prijavljen? Nastup mladog juniora Medveščaka na posudbi u Finskoj, protiv Islanda izazvao je ogorčenje dijela navijača koji nikako nisu mogli prihvatiti sebičnost i potcjenjivački pristup. Ni slijedeće tri utakmice na turniru nisu donijele bitnu promjenu u pristupu. Kap koja je prelila čašu strpljenja bile su dvije velike šanse za pogodak koje je Rendulić propustio ne zato što je promašio gol, ne zato što je Catrinoi sjajno obranio, nego zato što do ozbiljnog udarca nije ni došlo.

Navijače je nemoguće prevariti, ni u nogometu, ni u košarci, pa ni u hokeju. Zvižduci negodovanja jasno su pokazali što tribine misle o Rendulićevom pristupu igri za reprezentaciju, no izbornički dvojac, da li iz iskrenog uvjerenja ili pod pritiskom iz svečane lože, ne samo da nije disciplinirao mladog igrača nego ga je proglasio i najboljim igračem hrvatske reprezentacije na cijelom turniru. Gromoglasno negodovanje jasno je pokazalo što hrvatski ljubitelji hokeja misle o tom izboru.

U ova dva primjera lako se ilustrira mnogo toga što je negativno u hrvatskom hokeju, od škole pa do seniora. Ulaženje u reprezentaciju ili selekcije po nekadašnjim zaslugama odnosno sponzorskim doprinosima, toleriranje nediscipline na ledu, klupi ili svlačionici. Sve je to posljedica činjenice da relativno mali, ali zato zatvoreni krug ljudi kontrolira hrvatski hokej bez bilo kakve odgovornosti prema onima koji sve to skupa plaćaju.

U posljednjih pet minuta druge trećine gledamo ravnopravnu igru u kojoj su se akcije izmjenjivale na obje strane, ali vratari su sigurno obavljali svoje zadaće. Posljednjih dvadeset minuta trebalo je odlučiti pobjednika. Na tribinama je ostala vjera u Tomljenovića i nada da će se otvoriti kakva šansa iz koje ćemo ugurati pak u mrežu, a onda izdržati do kraja. Vidjelo se da prvoj navali ne ide, da je druga prokockala svoje šanse, da treću ne bi trebalo ni stavljati, a da u četvrtu struka nema povjerenja.

Počelo je, kao i u prethodne dvije trećine, s nadmoći protivnika. Tomljenović i dalje vrhunski brani. U 45. minuti, još jedno nepotrebno, da ne kažemo i težu riječ, isključenje, ovog puta Šijana. Na žalost, Rumunjskoj je trebalo samo dvadeset sekundi da nam po istom receptu postigne i drugi pogodak. Moldovan je tukao s plave, Tomljenović brani, a onda umjesto da se počisti i pak i Rumunji ispred vrata, dopušta se Petresu da iz neposredne blizine pospremi pak u mrežu. Zašto su hrvatski igrači tako "mekani" pred golom i na ogradi, ne znamo. Možda su hrvatski sudački kriteriji prestrogi pa se igrači ne usude postaviti čvrsto, tko zna?

Petnaest minuta igre više je nego dovoljno ne samo za postizanje gola nego i za potpuni preokret. Na žalost, premda su naši igrači stvorili niz šansi koje su završavali udarcima, niti jedan od njih nije bio dovoljno precizan da bi ugrozio rumunjska vrata. Gosti su koristeći bolju fizičku spremu parirali hrvatskim naporima i trošili vrijeme. Pred kraj su s vremena na vrijeme i prijetili Tomljenoviću, no više da bi osujetili našu organizaciju igre nego zbog želje za pritiskom. Četrdeset pet sekundi (prekasno) prije kraja izvukli smo i vratara, no bez bilo kakve ozbiljnije prigode. Kraj utakmice značio je i početak slavlja za Rumunjsku, a i početak promišljanja o budućnosti hrvatskog hokeja.

Tko god bi usporedio statističke podatke o Rumunjskoj i Hrvatskoj zaljučio bi da je Rumunjska hokejaški razvijenija zemlja od Hrvatske. U toj zemlji djeluju tri profesionalna kluba u kojima su većina igrača domaći igrači, grade se moderna klizališta, škole hokeja od malih nogu uče djecu igrati hokej kao kolektivnu igru. Pa ipak, protiv reprezentacije takve zemlje, Hrvatska je bila u igri za pobjedu do posljednjih sekundi utakmice. Pogled na zapisnik će potvrditi da je, barem što se statistike tiče, Hrvatska bila u razini s Rumunjskom i da je pitanje pobjede jedne ili druge momčadi velikim dijelom i rezultat sportske sreće.

Reprezentativni hokej će se u Hrvatskoj igrati i slijedeće sezone. Najavljena reorganizacija sustava svjetskih prvenstava bi značila da će hrvatska reprezentacija u četvrtom razredu svjetskog hokeja koji bi po snazi trebao biti jači od dosadašnjih turnira divizije II. Puno se u zadnje dvije godine pisalo i govorilo o dolasku manjeg ili većeg broja naturaliziranih Hrvata u reprezentaciju. Špekulira se ne samo s igračima hrvatskog porijekla nego i sa stopostotnim strancima koji bi za Hrvatsku jednako tako igrali kao i za Španjolsku ili Litvu kad bi se tamo zatekli.

Koliko je ispravno govoriti o momčadi u kojoj će glavni jezik biti engleski kao o "hrvatskoj reprezentaciji" teško je reći. S izuzetkom hokejaških velesila (Rusija, Češka, Švedska, Finska), velik broj srednje jakih europskih reprezentacija (Njemačka, Švicarska, Austrija, Italija) koristio je ili koristi usluge nekolicine stranih igrača koji su se udomaćili igrajući u domaćim ligama. Međutim, osnovica momčadi u pravilu se sastoji od domaćih igrača jer reprezentacija nije i ne smije postati klub, tj. skupina plaćenika bez obzira na porijeklo.