To se tiče kolektivnog ugovora koji je na snazi u NHL-u.
Igrači mogu biti na kraju sezone ili UFA - unrestricted free agents ili RFA - restricted free agents.
UFA su slobodni igrači koji imaju ili 7 sezona iza sebe ili su barem 27 godina stari i iamju pravo pregovarati sa svim zainteresiranim klubovima.
RFA imaju pravo isto to, ali njihov klub još drži njihova prava i ako ponudi isto što i drugi klub zadržava pravo na igrača. RFA igrače klub, ako želi, mora "kvalificirati" za sljedeće sezone. Primjera radi, mladi igrač dolazi u ligu i potpisuje tzv. "entry level contract (ELC)" na 3 godine. Nakon te tri godine on je RFA. Njegov klub mu, ako ga želi zadržati, može ponuditi novi ugovor koji mora biti minimalno uvećan za neki postotak u odnosu na ELC.
Ukoliko ga klub ne želi zadržati tj. ne kvalificira ga, igrač postaje UFA.
Ukoliko igrač ima barem 4 godine iskustva (ili manje ako je potpisao prvi ugovor nakon 20-te) i nije zadovoljan kvalificiranom ponudom svog kluba može zatražiti arbitražu.
Kod te arbitraže igrač i njegov predstavnik s jedne i klub s druge strane pred arbitrom argumentiraju vrijednost igrača za klub pokušavajući s jedne strana povisiti visinu arbitriranog ugovora ili ga smanjiti (ako si vlasnik kluba).
Arbitrirani iznos klub može ali ne mora prihvatiti. Ako ga ne prihvati igrač postaje UFA.
Ako drugi klub ponudi ugovor RFA igraču, klub koji drži njegova prava može "matchirati" ugovor čime zapravo potpisuje igrača pod uvjetima koje mu je drugi klub ponudio ili ga može pustiti uz nadoknadu.
Nadoknade ovise o visini ponuđenog ugovora tj. cap hitu, a dolaze u obliku pickova na draftu.
Na primjer za najvrijednije RFA čiji ugovori mogu prebaciti 7mio $ (Parise iz NJD će sljedeće godine biti takav igrač) kompenzacija je 4 picka prve runde.
Obzirom na tako skupe cijene za tuđe RFA igrače, nije čudo da se do sad izuzetno rijetko pokušavalo potpisati tuđeg RFA igrača.
[uredio dbald - 07. srpnja 2010. u 00:12]