SREBRO za IVICU KOSTELICA !!!

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 06.08.2004.
Poruka: 34.720
15. veljače 2006. u 00:12
Vilenjak je napisao/la:
Vilenjak je napisao/la:

 Moµe± prestat sutra ±to se mene tiče...

Vidi cijeli citat
 

ovo,ma šala prijatelju!

Vidi cijeli citat


neka šale što više...
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 13.11.2005.
Poruka: 1.708
15. veljače 2006. u 00:40

 BRAVO!!    

Kakva patnja, kakav trud, kakav rezultat!! Poezija o krugu života i kako se u Velikom Krugu sve vraća! Scena sa Ivicom i Janicom u zagrljaju - baš onja pravi KODAK MOMENT! Per aspera ad astra do KRAJA za OVOG ČOVJEKA! I tim je trijumf slađi! Teško je ponoviti ovaj uspjeh u slalomu - ali sad se može samo opušteno pustit i naglavce kad je medalja u džepu! Ne vjerujem da bi mu itko zamjerio ni da ispadne, a što je važnije - neće on zamjeriti samome sebi - Ne, poslije OVOGA!   

A i to što je rečeno - Obitelj Kostelić zaslužuje ekranizaciju - KAKVA PRIČA! Samo da se ne ostvari pa da ispadne kao onaj loši RIPP-OFF na Goranovu pobjedu u Wimbledonu... By the way - A vidi ti Gorana - živa je Štriga - opet je pogodio!  i HVALA BOGU DA JE!

IVICE, JOŠ JEDNOM - SVAKA ČAST   uz ŽELJU DA TE NE MORI VIŠE NIJEDNA OZLJEDA DO KRAJA KARIJERE!

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 17.10.2002.
Poruka: 5.657
15. veljače 2006. u 01:01
Nazalost nisam mogao gledat slalom ali kad sam dosao kuci i cuo da je osvojio srebro najezio sam se. Zaista nikome nisam toliko pozelio medalju kao njemu. Svaka cast majstore! 
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 17.08.2004.
Poruka: 55.231
15. veljače 2006. u 01:55
evo ja cu ga imat prilike pogledat tek sada na NBC-u. 
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 13.11.2005.
Poruka: 1.708
15. veljače 2006. u 04:06

 EVO U MORU DOBRA KOJEG JE NAPRAVIO JEDAN IVICA - JEDAN NEGATIVNI KOMENTAR NA DRUGOG IVICU!

Gospodin Blažićko bi se u svojem stanju euforije trebao - što se profesionalizma tiče - ugledati na kolegu Kovačevića koji je odradio svoj posao puno staloženije i kudikamo pristojnije odmah nakon završetka utrke kada je euforija bila kudikamo veća i emocije teže za suspregnuti! Blažićko-SHOW u javljanju nekoliko sati kasnije - to je bilo STRAŠNO - HORROR!! 

Ono što je on radio u prijenosu sa ''hrvatske terase'' - vjerojatno nema ni u nekim seoskim televizijama. Tko je vidio da novinar maše svima živima i neživima, namiguje i smije se - dok drži mikrofon čovjeku koji upravo odgovara na njegovo, netom postavljeno pitanje!?! I to ne jednom čovjeku nego svakome od petorice, šestorice ljudi koje je poredao kao sporedne aperitive prije dolaska srebrnog Kostelića. Čak je i Gips zastao na trenutak sa svojim odgovorom, a Blažićko će njemu - kao da su u birtiji - Samo ti govori, govori! - i nastavi mahati rukom prema nekome izvan kadra udesno.

Najneozbiljniji prilog/javljanje u HRT-ovoj povijesti Olimpijskih Igara! Nevjerovatno! Pa netko bi friško ubran s ulice pokazao više poštovanja i prema sugovornicima, i prema gledateljima - kojima sigurno nije potrebna opširna ilustracija KOLIKO JE ZAPRAVO IVICA BLAŽIĆKO ODUŠEVLJEN MEDALJOM ili KOLIKO SI JE ON SUPER SA KOSTELIĆIMA! Falilo je još samo da si uživo tetovira srebrnu medalju na rame, a zubima drži mikrofon prema sugovorniku i frflja kroz zube: Samo ti govovi, govovi dalje!

Više nego što nam je prenio atmosferu u hrvatskom taboru, prenio nam je atmosferu u njegovoj glavi! Ako mu je ono bila prva čaša šampanjca kojeg su popili na kraju javljanja - tim ima još manje opravdanja. Žao mi je ostatka sportske ekipe HRT-a koji stvarno dobro obavljaju svoj posao... Summa summarum - Blažićko - TRAGEDIJO! JADE!  

 

 

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 26.01.2006.
Poruka: 483
15. veljače 2006. u 08:21

 Slusam jucer mali interview na radiju za nas "debile"
u Njemackoj. Radio kresti, cujem svaku drugu recenicu...
kad odjednom kaze komentator: "a sada idemo direktno u
olimpijsko selo...i odjednom sum nestane, slusam Ivicu
skoro normalno.....
Kaze Ivek slusateljima: "ma cuj stari, vozim spust i
osjetim koljeno pred kraj. Ma kazem sebi, daj Ivek
izdrzi jos ovo do kraja, pusti skiju. Vozimo slalom,
odvozim prvu voznju ono super. Shvatim pred drugu da se
borim za zlato. Krenem dolje i opet me hvata koljeno.
Cuj stari, ti to ne mozes shvatiti kako je to. Vozim tak
dolje, mislim si, daj Ivica stisni zube, tko ce jos cekati
4 godine, imas jos 20 vrata, stisni sada. Mislim si,
daj boze, daj mi molim te da prodem ona vrata (op.p prije
4 godine je Ivica "zapeo" pred ciljem), daj da zavrsim
utrku. Cuj stari, ono udem u cilj i vidim da sam drugi,
znam da imam medalju. Pa kako ne bih zaplakao...."

Slusam tako to, suze mi oci, sjetim se onih medalja Janice
prije 4. godine, sjetim se peoples Monday...
to su emocije, ruke mi se tresu, tako mi je drago da je
dobio medalju. Nakon interviewa kaze komentator,
da kao Janica je ustala iz kreveta i dosla na stazu,
zagrlila je Ivicu, navodno 3 minute su se stiskali.
Mogu misliti sto mu je rekla, koje su to emocije,
to ne mozes samo tako opisati.
Evo gledam ove slike na vecernjem, sto bih dao
da imam uza sebe sad taj broj 20....
Hvala ti Ivice. Hvala za te preljepe trenutke.

A sad u slalomu - sto bude - bude..
Joj ovaj san pocinje ponovo trajati...

Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 26.01.2006.
Poruka: 483
15. veljače 2006. u 08:25

 citajte ovo - meni suze idu...

iz vecernjaka...

Emocije su kidale nebo dok je Ivica Kostelić plakao, kočio se, okretao se oko sebe, vikao od sreće. Bio je to kraj puta, puta koji nije bio nimalo lak. Ali puta koji je donio konačnu nagradu. Jednom je veliki teniski trener Bob Brett rekao, govoreći o Ivaniševićevu Wimbledonu, da se velike stvari dogode onima koji znaju čekati.

Ivica Kostelić je i te kako znao čekati. Znao je čekati dok je prolazio tisuće, milijune kolaca na ubitačnim treninzima, znao je čekati kad je dane i dane proležao po bolnicama nakon teških operacija koljena i nije gubio vjeru niti kad su liječnicu postotke za oporavak gurali debelo ispod pedeset posto. Vjerovao je da je 30 posto šanse za skijanje, za konačni cilj, za olimpijsku medalju odlična prilika, nije se gubio u razmišljanjima o onih 70 posto da se nikada neće vratiti.

Četiri godine prošle su od 14. veljače 2002. godine kad je Janica Kostelić, tri godine mlađa od 27-godišnjeg Ivice, osvojila prvu olmpijsku medalju. Disciplina ista, četiri godine kasnije. Kostelić će napokon moći mirno pogledati natpis iznad svog kreveta, natpis koji stoji od prvih skijaških dana:

- Jednog dana osvojit će olimpijsku medalju. I živjeti svoj san. Bio je to paklen dan, najduži i najljepši u životu skijaškog genija iz Medvedgradske i sasvim emotivnog dečka, koji je neke poraze doživljavao vrlo teško. Uzeo je skije za spust velikog Fritza Strobla, olimpijskog prvaka iz 2002. godine, a Fritzov serviser Horst ponudio se da će mu srediti za nastup. I skijao je sjajan jutranji spust.

Nikada brže, nikada mekanije i da nije naletio na neki kamenčić na sredini staze bio bi i bolji od zaostatka od 2,08 sekunde za Bodeom Millerom. No, i ovako bilo je jasno da je tu šansa.

Onda je počeo slalom, disciplina u kojoj je bio svjetski prvak, ali i ona koja ga nije mazila ove sezone. U prvoj vožnji bio je car, donji dio staze kao da je lebdio, bio je to Ivica iz najboljih dana. Bode je opet haklao vrata, ispao je i Defago, drugi nakon spusta, a Ivica je u posljednji vožnju, vožnju života, 45 sekundi u kojima mu se odvrtjela cijela karijera ušao kao drugi, 40 stotinki iza Raicha. Ta dva sata između prve i druge slalomske vožnje bila su beskonačno duga.

Kao i Ivičina vožnja, onaj trenutak nakon prijelmonice kad je ostao na leđima... Noć se smirila, a negdje unutra je gorjelo. Strašno gorjelo. Prvi put želio sam okrenuti glavu, prvi put u životu sam pomislio da neću izdržati gledati cijelu drugu vožnju. Nakon što sam izdržao Ivaniševićevo wimbledonsko finale, Janičina zlata, rukometno olimpijsko zlato, ali i sve poraze košarkaša. I pomislio da me više ništa ne može izbaciti iz takta. Surovi profesionalac? Ma zaboravite.

A onda je semafor pokazao da je drugi, ej drugi!, a ostao je samo Raich koji je nešto poslije izletio, Ted Ligety se srušio u ciljnoj areni, Ivica se uhvatio za glavu, srebro je bilo tu, olimpijsko odličje oko vrata! Hej!Sljedećih dvadesetak minuta Ivica je kreirao šou. Poveo je gusjenicu, dugo i beskrajno dugo se grlio s trenerom Cenom, fiziterapeutom Dugim, serviserom Frenkijem, hodao na rukama do postolja, izgrlio se sa svim Hrvatima i nekim drugima, svima koji su mu došli pod ruku.

I da. sa sestrom. Koja je pobjegla iz kreveta shrvana bolešću. Suze su curile na oba lica, a onda se slika zamaglila. Neki je tip stajao blizu u čudnoj jakni i buljio u mene. Tko je rekao da muškarci ne plaču?

 

cimbo
cimbo
Mali dioničar
Pristupio: 28.05.2005.
Poruka: 6.282
15. veljače 2006. u 09:11
 Ivica svaka ti čast, stvarno si zaslužio  ovo srebro zlatnog sjaja. Ali sada sam  siguran 100% da će u slalomu biti još jedna medalja. Danas stavljam 100 kn na pobjedu Janice.
http://www.youtube.com/watch?v=hdhgqliEX4A
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 26.01.2006.
Poruka: 483
15. veljače 2006. u 09:21
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 26.01.2006.
Poruka: 483