Od Salt Lake Cityja 2002. do Torina 2006. dosta se toga promijenilo. No, u suštini je situacija slična. Od nas, točnije od Janice, očekuju se medalje, vjerojatno uspjeh sličan onome prije četiri godine, što je gotovo nemoguće ostvariti. Možda je manji pritisak na Ivicu ovaj put okolnost koja bi mu mogla donijeti nekakav rezultat.

Nažalost, nismo se mogli izvući iz Svjetskog kupa kao tada 2002. godine, kada smo preskočili utrke u švedskom Areu i imali više vremena za pripreme. Ove sezone vozilo se u njemačkom Ofterschwangu, i to tehničke discipline, pa se moralo ići. Kratki, prekratki period priprema na moru poslužio nam je da oporavimo Janicu od prehlade, općenito da je malo osvježimo.

Ivica je otputovao prije, na treninge spusta u Sestriereu. Mi ćemo put Torina u petak.

Naravno, pitanja koja nam postavljaju ovih dana uglavnom se svode na prognoze, na broj medalja itd. Smiješno je i nemoguće tako nešto prognozirati, jer skijanje je slično lutriji. Možda je lutrija čak i izvjesnija stvar, jer ako kupiš 900.000 listića, a tiskano ih je milijun, prilično su velike šanse da nešto dobiješ. A može se dogoditi i da ne dobiješ ništa.

U skoku u vis, naprimjer, možeš sa sigurnošću znati da, ako si u formi, nećeš stati na 170 cm, jer je to gotovo nemoguće. U skijanju takve stvari ne možeš znati, forma ti ne garantira apsolutno ništa. Anja Pärson, možda i najbolja skijašica svijeta u ovom trenutku, u kratkom je razdoblju tri puta izletjela. Je li to itko mogao znati, prognozirati?

Možemo se samo nadati da nam se takvo što neće dogoditi, kao što se nadam da ova Ivičina uloga, nazovimo je autsajderskom, može donijeti priliku za uspjeh. Ovih dana on nije u idealnoj formi, ali bilo je puno onih koji su bili pa je uslijedilo razočaranje.

U svakom slučaju, u Torino, odnosno Sestriere, odlazimo po medalje.