|
|
Koliko kvalitetnih nasljednika iz mlade reprezentacije može u "vatrene" nitko nezna sigurno!
(Snimio: Dražen Patarčić)
|
|
|
|
Jednom se, nažalost, i to moralo dogoditi… Godine uživanja u uspjesima reprezentacije Hrvatske, pa čak i klubova u europskim natjecanjima, danas su tek lijepa prošlost, koja će nas natjerati na sjetna razmišljanja. Budućnost? Budućnost je pod velikim, ogromnim upitnikom, opterećena nasljeđem prošlosti, koje nas je i dovelo na prag jednosmjerne ulice. Zaslijepljeni onim što je bilo, a ne onim što jest, utvarali smo sebi da smo i dalje u samom vrhu, dok se u isto vrijeme krojio novi nogometni poredak u kojem je Hrvatska “usputni član”. Dodatni, bolni udarac, je neuspjeh (neki kažu i krah) “malih vatrenih” na Europskom prvenstvu “Under 21” u Slovačkoj. Ispratili smo ih sa vjerom u uspjeh (čitaj medalja, odnosno plasman na Olimpijadu), željeli smo da oni potpale nove vatre, koje su, htjeli mi to ili ne, sve manje gorjele u “A” vrsti. Umjesto toga, Nizozemci, Španjolci, Česi i djelomično suci, sasjekli su naše ambicije i vjeru u novu zlatnu generaciju. Možda ne treba značiti da je ovo kraj “Ivinih beba”, ali da će ih barem nakratko stopirati u usponu, to je valjda jasno. Ključna su pitanje što nam se dogodilo, zašto se dogodilo, što nas čeka i kako se iskopati iz blata u koje smo, spletom subjektivnih (većim dijelom) i objektivnih okolnosti upali. Konkluziju, valjani zaključak, teško će biti pronaći…
|
|
Prvaci svijeta mogu poslužiti primjerom kako stvarati ugled i kvalitetu
(Snimio: Dražen Patarčić)
|
|
|
|
Dakle, činjenice govore slijedeće. Reprezentacija Hrvatske (“A”) neće igrati na Europskom prvenstvu koje uskoro počinje u Belgiji i Nizozemskoj, mlada reprezentacija je “kihnula” i također će pričekati promociju na nekom velikom natjecanju. No, ni to nije najgore… Jer, utakmicom “starih vatrenih” protiv Francuza slabosti, narušena kohezija i simbioza na relaciji narod – reprezentacija su dodatno narušeni. Zvižduci sa gotovo sablasnih tribina Maksimira upućeni u donedavno statusni simbol i mlijenicu cijele Hrvatske, jasno i nepobitno otkrivaju da “to više nije to”. Reprezentativci su se “umorili” od uvreda upućenih sa tribina Maksimira i Poljuda, otvoreno je novo poglavlje, nitko se više ne “mlati” da bi došao na utakmicu, pojavila se opcija “prebacivanja” reprezentacije u ostatak Hrvatske. To u krajnjem slučaju uopće ne bi bilo loše, ali zasigurno ne bi riješilo goruća pitanja i otklonilo probleme.
Kako je, uopće, momčad koju je cijela Lijepa naša obožavala, a Svijet joj se divio, u nepune dvije godine došla u situaciju da se osjeća poput – neželjenog djeteta!? Razloga svakako ima puno, a jedan od osnovnih je spavanje na lovorikama. “Francuski film”, koliko god lijep, nezaboravan i sasvim sigurno neponovljiv bio, previše nas je koštao. Pojedinci, najodgovorniji pojedinci, “šopali” su narod činjenicom o “trećoj velesili na Globusu”, dok se u isto vrijeme odvijao neumitni proces “pretvorbe”, i to na lošije.
Paradoksalno je u svemu što su igrači, čije su zasluge u svemu najveće, bili najumjereniji u euforičnom raspoloženju. Od francuskog ljeta upozoravali su, tiše ili glasnije, na ogromne propuste, aljkavost Hrvatskog nogometnog saveza, pokušali su “objasniti” da nije sve tako divno, bajno i krasno, ali nije ih imao tko slušati… Od najminornijih problema poput “smiješne opreme”, preko premija, priprema do ostalih detalja, “vatreni” su ukazivali na “rupe” u pobjedničkom brodu. Ali, ne, sve je ostalo na rečenici “mi smo treći na svijetu”. Zaspali smo, probudili smo se kada je bilo kasno (uoči povijesne utakmice protiv Jugoslavije u Zagrebu, kada smo ostali bez EP-a), san je prekinut. Tada se, u trenucima koji su mnogi proglasili “nacionalnom tragedijom”, činilo da će se oči otvoriti, da ćemo ponovo krenuti pobjedničkim stazama. Kratko je trajalo “otrežnjenje”, opet smo upali u zamku pretjeranog samozadovoljstva. E, sada, nakon te nesretne Francuske u Zagrebu, sve se prosulo, nitko više ne zna što se događa. Ne samo da smo dobili “status” sparing partnera, već smo loši i u toj ulozi. U redu, svatko ima pravo na loš dan, stoga se nećemo složiti niti sa stavom tribina, ali, jesmo li mi shvatili gdje se uopće nalazimo, to je najvažnije. Nema previše vremena za novi kvalifikacijski ciklus, u kojem nemamo pravo na grešku, inače smo “mrtvi”. Zato, ako se moraju učiniti radikalni rezovi, sada je “timing”, propusta jednostavno ne smije biti. Pogubno bi bilo da na jesen (kada startaju kvalifikacije za SP u Japanu) krenemo po onoj “lako ćemo”, ostavljajući sve našoj omiljenoj disciplini – improvizaciji. Te se bolesti moramo riješiti, moramo izgraditi sustav sa točno određenim parametrima, koji se moraju ispoštovati do krajnjih granica.
|
|
Vraća li se Jarni u formu ili možemo očekivati i njegovo zbogom?
(Snimio: Dražen Patarčić)
|
|
|
|
Bilo je govora o “pomlađivanju reprezentacije”, ali, može li netko decidirano reći što bi to, zapravo, trebalo značiti? Slovačka nas je dodatno osvijestila, očigledno mladi momci nisu dovoljno dobri da bi uskočili u vlak koji ima dva odredišta: ponovni zamah (plasman na SP) ili odlazak u tamu (neuspjeh u kvalifikacijama). Sudac u posljednjoj utakmici protiv Čeha nije bio “u formi”, to nije sporno, ali “arbitro” Nilsson sigurno nije krivac što smo se sa jednim bodom (!) vratili doma. Krivci smo – mi! Naši napadači nisu zabili niti jedan jedini gol (a igrala su tri najbolja strijelca u HNL), protiv Španjolaca je bilo “kako – tako”, protiv Nizozemske smo počinili “harakiri”, a protiv Čeha je bilo – nikako. Bez obzira što smo zabili tri gola (jedan nakon greške vratara, dva nakon prekida), iz aviona je bilo vidljivo kako su Česi bolji. To su činjenice koje nitko ne može pobiti. Dakle, “mali vatreni” nisu još pravi, a za stare nemali broj ljudi tvrdi kako su za mirovinu. I, što sad? Dakako, rješenje drži stručni stožer, koji nakon pomne i svake subjektivnosti lišene analize, mora odlučiti kojim putem se kreće. Šuker, Jarni, Štimac i kompanija sigurno nisu zaboravili igrati nogomet, ali naša reprezentacija danas ne izgleda dobro. A, ne bude li od jeseni izgledala dobro, onda slobodno možemo zamoliti Svevišnjega da nam bude na usluzi.
Došli smo do točke s koje nema povratka, moramo se pomiriti sa realnošću, koja ne trpi fantaziranja bilo kakve vrste. Hrvatska više nije ono što je bila, što ne znači da neće biti. No, preduvjete za “come back” moramo stvoriti sami, nitko neće očistiti nagomilani mulj ako to ne učinimo sami. Nema nas nigdje, sve što vrijedi u nogometu na nacionalnom planu odgledat ćemo na ekranu. Ipak, to nije dovoljno da bi se izgubila vjera u reprezentaciju Hrvatske. Hrvati su narod koji nema granice, sredine, sve je crno ili bijelo, fantastično ili katastrofalno… U životu toga nema, shodno tome, nema ni u nogometu. Neke svetinje, a reprezentacija je sigurno jedna od tih, morali bismo poštovati, davati podršku i onda kad nije sve kako bismo htjeli.
U svemu, ostao je klupski nogomet… U kojem uzgred budi rečeno, caruje kriminal, pune se zatvori, otkrivaju afere, ne zna se tko pije a tko plaća… Sezonu koja je za nama dobro ćemo zapamtiti, ne samo zbog činjenice da smo uplovili u novi Milenij. Vjerojatno se svi sjećate političkog spota “Novo vrijeme – drugo poluvrijeme”. Baš “tu” smo mi. Novo vrijeme je počelo, počelo je i drugo poluvrijeme, a mi moramo izboriti barem produžetke. Inače…
