Sustav kao utopija

Sustav natjecanja... Kako to lijepo i "ozbiljno" zvuči. Osim, naravno, kada je riječ o pojmu sustava koji povezujemo sa pojmom hrvatskog nogometa. I dok sustav u svojoj biti definira "nešto što je decidirano određeno", sa jasnim granicama dosega i opsega, u našem nogometu je sustav nešto sasvim drugačije. Sustav se kod nas definira pojmom organiziranog kaosa, u kojem je stalna jedino mijena. Hrvatski nogometni savez, institucija koja se diči "sjajnim međunarodnim dosezima i ugledom Hrvatske", još uvijek nije pronašla zadovoljavajuću formulu nogometnog natjecanja. Robovanje kompromisima, geopolitičkim i inim interesima godinama nam donosi "leteći cirkus", uredno se mijenjaju lige, brojevi klubova, sustavi, sistemi… Boljitak? Ne, boljitak još nismo dobili.

U svojoj sljepoći nismo uspjeli (i nećemo) shvatiti osnovne zakonitosti nogometa, koji ne trpi prevelika fantaziranja i "stručne studije". Igra je jednostavna, ali pravila su nešto sasvim drugo. U pravila, logično, spada i taj nesretni sustav natjecanja, koji je vječita enigma "mozgovima" iz Ilice. Tražili smo, poput izgubljenog Beduina u pustinji, godinama put prema "idealnom sustavu", iako taj, naravno, ne postoji. Ali, postoji nešto drugo, što se zove optimalni sustav. I mogao se naći, samo da se to htjelo i željelo. No, to je bilo nemoguće, jer se radije pazilo da se nekome ne stane na žulj, vodilo se računa o tome da svaka regija ima svog prvoligaša, iako je malotko znao što nam to, zapravo, donosi. Interesi ispred realnosti, jednadžba koja nam je donijela plivanje u moru neizvjenosti, u kojem se niti uoči, niti nakon sezone, nije znalo kome je kuda krenuti.

Stotine, vjerojatno, parametara trebalo bi uzeti u obzir na putu ka "idealnom". To je, koliko je nama poznato, svima ostao nedosanjani san, utopija koja nikad nije ostvarena. Moglo se, ipak, nešto učniti. Ekonomski, u prvom redu, trebalo je razmisliti koliko gradova (rastezljivog li pojma u Hrvatskoj) može iznijeti teret koji, uz sve "počasti", donosi natjecanje u prvoligaškom društvu. Nemali je broj onih koji su potonuli tražeći luku spasa, iz raja sručili su se ravno u pakao, plaćajući cijenu ambicijama koje su bile sve samo ne realne. Molili su, tražili šansu, koju im je "velikodušno" HNS ponudio, nanoseći neprocjenjivu štetu i njima i sebi. Hrvatskom nogometu u cjelini. Što je toliko puta spominjani "nogometni centar" trebao značiti, nitko nije znao odgovoriti. A ti su nam, pretenciozno nazvani centri, u samoubilačkom pothvatu, uz obilatu pomoć "kuće nogometa" uništili i ono malo dobroga.

Tko li sve nije igrao u Prvoj ligi. Sjetimo se Dubrave, Samobora, Radnika, Dubrovnika, Primorca, Pazinke... Gdje su oni danas? Na to pitanje mogu odgovoriti samo oni koji nogomet "jedu", ne samo iz prvoligaškog tanjura. Spomenuti su klubovi "poginuli" ispunjavajući svetu misiju nazvanu "idealni sustav hrvatskog nogometa". Danas igraju tek toliko da ne odu za šank ili negdje drugdje, snovi su isparili, ostala je surova realnost koja će zauvijek peći... Čemu, zašto i zbog koga, pitanje je. Željeti je bitno drugačije od - moći. Mnogi žele, ali malobrojni mogu. Baš sukladno tome, malobrojni, pogotovo u situaciji gotovo izvjesnog gospodarskog kolapsa, mogu zagristi u prvoligaški kolač. Bez obzira na to, oni žele, a HNS će im, možda, ponuditi priliku za "harakiri", iako nitko ne zna zašto.

A na pitanje kako će nam najelitnija liga izgledati odgovor bi trebao stići ovih dana. U igri je i Sabor, koji bi eventualnom promjenom Zakona o sportu otvorio vrata mogućnostima za nove mijene. Liga 12 ili 16, pitao bi se danas legendarni Hamlet, da je na funkciji u hrvatskom nogometu. Poput starog rima, mi želimo kruha i igara, ne shvaćajući da bi oni koji žele igre u prvoj ligi, uskoro mogli ostati bez - kruha! Uostalom, danas više nitko nije siguran što je važnije, kruh ili igra. Možda je iskonski pojam igre i važniji od kruha, jer će nahraniti dušu srećom i zadovoljstvom, stoga kruh i nije toliko neophodan. Samo, kod nas u nogometu ima najmanje igre, osim ako pod tim nećemo podrazumjevati "igre bez granice", pa je na pitanje "izaberite između kruha i igara" izlišno tražiti odgovor. Normalnim ljudima, naravno...

Vrijeme u kojem hrvatski nogomet opasno gubi tlo pod nogama moralo bi svima otvoriti oči, jer na greške pravo nemamo. Žalosno, nitko ne želi "prljati ruke", nitko se ne želi zamjerati zbog "nacionalnog jedinstva" umjetno stvorenim nogometnim centrima. Ponovno želimo mijenjati, ali ne zato da bi nam doista bilo bolje, već zato što mi mislimo (relativno rečeno) da će nam biti bolje. Potezi se vuku da biste dobili zadovoljavajući rezultat. A mi poteze vučemo samo da bismo ih vukli... Opet, pitamo se, dokle, gdje je svemu ovome kraj. I nije uopće važno hoće li liga imati 2, 8, 10, 12, 16 ili 18 klubova. Važno je da ta liga konačno postane "proizvod", koji će gledatelji (a zbog njih smo svi ovdje) kupovati (gledati). To bi morala biti misao vodilja, a ne viši, niži i slični interesi. Idealni sustav ne postoji, i niti jedan nećemo moći zvati tako. Godinama tumaramo mračnim tunelima, tražeći nešto čega nema. Zaslijepljeni vlastitom vizijom izgubili smo pojam o onome što jest, a ne što bi moglo biti. A, što je najgore, rješenje je vrlo jednostavno.