Francuzi za povijest, a Hrvati?

Godinu 1996. i Euro u Engleskoj ćemo pamtiti po prvom, "povijesnom" nastupu naših nogometaša na Euru i tragičnom ispadanju protiv kasnijih prvaka, Nijemaca. World Cup 98 u Francuskoj nam je donio najveći uspjeh hrvatskog sporta u povijesti, nakon kojega za Hrvatsku znaju u čitavom svijetu. A po ćemu ćemo pamtiti ovaj Euro? Mnogi naši državljani razmišljali su na sličan način, s mišlju da niti ne prate prvenstvo jer "naših" neće biti. Mi smo se opustili i mirno i bez navijačkih strasti gledali nogomet. Nogomet u pravom smislu riječi, jer se nakon gotovo dvadeset godina u Europi opet igrao pravi nogomet.

Do dana današnjeg nikome nije uspjelo ono što je uspjelo ovogodišnjim europskim prvacima. Francuzi su pobjedom na Euru postali prva nacija u povijesti koja je nakon svjetskog osvojila i europski naslov. To ih svrstava uz bok najvećih svjetskih reprezentacija svih vremena - Peleov Brazil, Maradonina Argentina i Francuska. Da li se može ustvrditi - Zidaneova Francuska? Vjerovatno može, jer je Zidane na ovom prvenstvu, čak i više nego prije dvije godine na Svjetskom prvenstvu, dominirao i bio najbolji igrač prvenstva.

Jasno, isto tako ne bi bilo nezasluženo da je pobjeda otišla u Italiju, jer su Talijani prikazali odličan nogomet. Mnogi govore da su Zoffovi izabranici igrali defenzivno, ali ne treba smetnuti s uma da nije bilo Vierija, da se ozlijedio Conte, da Del Piero nije igrao godinu dana. Vjerovatno je i to jedan od razloga da su se morali više zatvoriti i uzdati se u čeličnu obranu. U talijanskoj momčadi vidjeli smo mnogo novih igrača. Najviše su se dopali Fiore (25 godina), Zambrotta (23 godine) i Totti (24 godine), koji su uz Del Piera (26 godine) i Nestu (24 godine) sigurni jamac da će "azzurri" biti važan europski nogometni činitelj i u novom tisućljeću.

Engleska 96 u glavnim je ulogama imala vaterane, oni su vodili glavne poteze u svojim reprezentacijama. No, doživjeli su pravi fijasko na ovom prvenstvu. Matthäus je gotovo otišao kući usred prvenstva, od Hagija smo zapamtili jedino kartone, isključenje i neprestano svađanje sa sucima i igračima. Nije blistao niti vratar engleske reprezentacija, Seaman, a i Blanc u francuskoj obrani nije bio siguran kao prije dvije godine. Moderni nogomet traži mlađe, snažnije i brže igrače, koji bi lakše mogli podnositi tempo današnjeg nogometa.

Sad bi u cijelu priču trebalo staviti i Hrvatsku. Gdje smo u cijeloj toj priči mi, naravno, tu mislimo na hrvatsku nogometnu reprezentaciju? Razočaranje nakon neuspjeha u kvalifikacijama bilo je veliko. Da pad hrvatskog reprezentativnog nogometa nije bio slijed nesretnih okolnosti vidjelo se kasnije u prijateljskim utakmicama. Hrvatska je izgledala slabo, nemoćno. No, povijesna priča o "trećem mjestu na svijetu" nije silazila s usta vodećih ljudi. Ako svemu tome pridodamo odlazak ključnih igrača nosioca reprezentacije u tom razdoblju, te prazninu na horizontu, gdje bi trebali stajati njihovi nasljednici, onda možda postoji alibi za pad, ali - neuvjerljiv i krivovremen.

Može li se raditi, graditi i napredovati bez da se išta mijenja. Luka Bonačić, čovjek bez dlake na jeziku, rekao je emisiji HRT-a, nakon jedne od utakmica: "Napretka u našem nogometu nema dok se ne srede stvari u nogometnoj kući. Ne može se dogoditi u jednoj zemlji da izbornik igra isti nogomet kao i prije dvadeset godina. A on to radi jer zna da mu nitko ne može ništa, da ga neće smijeniti. Može si to dopustiti jer je sigurniji nego onaj kip konja na Jelačićevom trgu."

Oko Bonačićevih riječi možemo se sporiti, no iako se ne slažemo u potpunosti s riječima temperamentog Splićanina, u nekim segmentima ima pravo. Jer neke stvari se moraju promijeniti u HNS-u. Ne može pola direktora sijediti po zatvorima, a treneri bez licenci voditi klubove. Ne može se u zemlji koje je treća na svijetu, dopustiti da se sustavi natjecanja mijenjaju svake godine. Čak je skupština HNS-a željela promijeniti sustav i ove godine i tko zna kako bi sve završilo da nije došlo do promjene vlasti, koja nije dopustila kršenje Zakona o sportu.

Ma koji pristup za razvoj odabrali, svi će se složiti da je nužno podizanje kvalitete hrvatske lige. Malo je čudno da gotovo svi naši klubovi igraju sustav 3-5-2, a to igra jako malo klubova i reprezentacija. Časna iznimka na ovom Euru su bili Talijani. Ali "azzurri" su modenrizirali i znatni ubrzali vlastitu igru. Možemo li i mi? To i je pitanje koje vjerovatno najviše muči izbornika Blaževića. Jer nešto se u igri "vatrenih" mora promijeniti. Dosadašnji sustav čak i može proći, ali ne možemo se oteti dojmu da Hrvatska ima idealnu momčad za 4-4-2, bez libera.

Imamo odlične mlade obrambene igrače koji bi se vrlo lagano mogli prilagoditi na igru s četiri zadnja u liniji. Također imamo solidne bočne igrače, koji imaju veliki radijus kretanja, te bi bilo vrlo interesanto vidjeti kako i se Hrvatska snašla u novoj formaciji. Čak i formacija 4-3-3 nudi mnoštvo rješenja, koja bi zahvaljujući talentiranoj slovačkoj generaciji, mogla biti ostvarena. Nadamo se samo da sav taj talent neće biti uzaludan, jer ako se u glavama vodećih ljudi hrvatskog nogometa nešto ne promijeni mogli bi izgubiti i tu "zlatnu" generaciju.