Je li Europa svjetski kolonizator?

Englezi su vjerovali sve do posljednjeg dana i nisu htjeli odustati. Usprkos huliganima koji ruže ugled Ujedinjenog Kraljevstva već desetljećima, “domovina nogometa” očekivala je pozitivne vijesti iz Züricha. No, Fifa nije slijedila potez Uefe, koja je prije 4 godine ponudila mogućnost Englezima da isperu ljagu sa svog imena, ponudivši im organizaciju Eura. I pravo im bilo! Priče kako su engleski huligani “šačica pijanaca zbog kojih ne bi smjela ispaštati cijla nacija”, treba gledati kroz prvo i osnovno. Engleski huligani su - engleski, znači problem je prvenstveno - engleski. Ako se mogu pristojno ponašati u svojoj zemlji, iz straha od odmazde “učenika Margaret Thatcher” - netko bi im trebao reći da je jednako sveta imovina Belgijanaca, Turaka ili Nizozemaca, u čija dvorišta dolaze raditi nered.

U cijeloj priči Englezi su izigrali i “džentlmenski ugovor” koji su imali s Nijemcima. Njemačka se, naime, povukla iz utrke za Euro 96 na račun Engleske, dogovorivši britansku podršku za SP 2006. No, Englezi su se predomislili, shvatili da bi i njima dobro došlo Svjetsko prvenstvo, baš na 40. obljetnicu njihove jedine svjetske titule, osvojene upravo - protiv Nijemaca. Sve što su Englezi ponudili Nijemcima bilo je baš “nedžentlmensko” ”Sorry”. Na kraju im se razbilo o glavu. Izgubili su povjerenje i pregovarački kredibilitet, a njihovi su im huligani skočili u usta. Izgubljenih 20 milijuna dolara? Ma to je najmanji problem, to Alan Shearer zaradi za par godina...

Rado bi Englezi spiskali i 40 milijuna, da su mogli poraziti Nijemce u ovako važnoj “utakmici”. I prije glasanja bilo je jasno da će se velika borba voditi između Njemačke i Južne Afrike, s laganom prednošću zemlje s juga Afrike. Maroko je brzo shvatio da je tu samo radi popune broja (oni su svakako puno više žalili za izgubljenim milijunima, ali već najavili borbu za 2010.), a Brazilci su odustali nekoliko dana prije glasovanja. Englezima ponos nije dopuštao da prihvate realnost.

Okus gorčine i prijevare ostao je u ustima svih koji su lobirali da “crni kontinent” dobije svoj prvi “World cup” u povijesti. Rijeke ljudi na ulicama Johannesburga ostale su zaprepaštene, uplakane i razljućene. “Ovo nije pošteno, Europa sve grabi sebi, današnji dan je katastrofa za Afriku”, bio je preslik svih izraza lica i bijesnih izljeva emocija. Charles Dempsey? Tko može ući u njegovu glavu... Je li vrjedniji europski novac, od afričkog entuzijazma? Hoće li nogomet više profitirati bez sumnje sjajnom njemačkom organizacijom, velikom zaradom (predviđaju se oko 3 milijarde DEM), odličnim stadionima i uvjetima, ili bi korisnije bilo dati 6 godina “fore” Afrikancima da rade u euforiji, žive za i od Svjetskog prvenstva? Sumnja u to tko bi bolje organizirao ovo natjecanje gotovo je minimalna, Nijemce bi teško nadmašio bilo tko iz Europe, kamoli neiskusni Afrikanci, no je li to ono što će donijeti najveći profit nogometu? Afrika je ponovno utonula u sivilo, nema više radosti iščekivanja, nade u sutra, želje za promjenom. Čudno djeluje, ali nogomet je bio jedina konkretna stvar u koju je cijela Afrika polagala nadu za bolje sutra. Ili barem - nadu u to...

Prije nekoliko dana, Inter je izbacio novu “nebuloznu” cifru, gađajući se milijunima kao da su sitni kamečići koje djeca bacaju u vodu. Manchester Unitedu je za par nogu koje nose ime Paula Scholesa ponuđeno preko 90 milijuna DEM. Vrijedi li par udova koliko i stotinjak kilometara autoceste koja bi Hrvatsku spasila od kraha? Pitanje je potpuno krivo. Jer ako postoji netko tko će iz svoga džepa izvaditi toliki broj šuškavih novačnica - onda sigurno vrijede. Ali pazite - bogati Moratti na Scholesu sigurno misli zaraditi, zaboravite priče o “zaljubljenosti u klub i trofeje”. Dokle? Koja je granica? Na kolikoj je visini plafon i penje li se europski nogomet na vrh tornja s kojeg će pad biti težak i bolan, a udarac o zemlju gotovo smrtonosan? Europa je odabrala put, koji nudi samo dvije opcije. Bogati i siromašni. Pošteno? Za nas svakako nije...

A mi? Tko je kriv što nismo izvukli ama baš nikakve koristi iz svjetske bronce 1998., što nismo znali naći čovjeka koji će udariti šakom o stol i reći: “Gospodo, vi koji ne mislite raditi u interesu hrvatskog nogometa - doviđenja”. Tko nam je kriv što nam Savez vode korumpirani gladnuši, ljudi čija se funkcija svodi na slikavanje u novinama, svečane večere i dizanje ruku kako “onaj gore” odluči. Bilo bi lijepo napraviti jedan upitnik u kojem bi se upitalo sve te HNS-ove skupštinare i vladare neka osnovna pitanja o sportu, o nogometu, o onome čime se bave. I onda drugi upitnik u kojem bi napisali što su napravili da bi taj nogomet unaprijedili. I tko nam je kriv što su se naši predstavnici jedini bahato razbacivali svojim glasovanjem za Seppa Blattera kao predsjednika Fife, što nam dobro uhranjeni Lennart Johansson do danas nije oprostio. Tko nama što može? Europa? Daleko je Europa...