Carstvo mržnje

Dobrodošli u carstvo – mržnje. Danas, nažalost, hrvatski sport izgleda upravo tako, sportske granice i motivi popustili su pred naletom neskrivene mržnje, koja se čak više niti ne pokušava umotati u celofan sportskog antagonizma. Je li to, uopće, čudno, treba li se zgražati nad provalama i izljevima otrova koji truje sve ono pošteno i sportsko? Ne, definitivno, jer sve je ovo samo posljedica kronične bolesti cjelokupnog hrvatskog društva, u kojem termini poštenje, povjerenje, pravda, odavno ne stanuju…

Zašto bi onda bilo nenormalno kada se na stadionima i u dvoranama profilira ono što se događa u našim gradovima, ulicama, stanovima… Cjelokupni sport je danas, umjesto da bude zlatna vodilja prema boljim danima, da se upravo na temeljima sportske kulture grade ispravni stavovi i odnos prema drugome, savršeno ogledalo mržnje i bijede hrvatskog duha. Tu žalosnu, tragičnu i sasvim pogubnu činjenicu nema smisla skrivati, sadašnjica nam je oslikana najnižim strastima u kojima je najvažnije “mrziti sve oko sebe”. Od istine se ne može pobjeći, a upravo skrivanje i zabijanje glave u pijesak dovelo nas je u mulj iz kojega se možemo izvući samo pod jednim, jedinim uvjetom: da stvari počnemo čistiti od sebe!

Dakako, svi se svojski trude dodvoriti se svom gradu, svom klubu, svojim navijačima, pritom uopće ne biraju sredstva i oružje u borbi “protiv mrskog neprijatelja, koji je za sve kriv”. Sportaši, treneri, predsjednici klubova, gradonačelnici, političari, raznorazni moćnici komentiraju, daju obećanja, “objašnjavaju” kako je “jedino u našem gradu sve ispravno, a svi ostali rade protiv nas”, oni znaju “kako će pomoći svojim klubovima i izgraditi odnos sa svojim navijačima”, u svom demagoškom sljepilu su zaboravili da je masom, nažalost, najlakše baratati. I najlakše je zapaliti čovjeka koji ne vidi svjetlo na kraju tunela… Nitko, očigledno, nema namjeru “povući ručnu kočnicu”, iako je odavno jasno da balansiramo na rubu katastrofe. Klica mržnje je posijana duboko, zato danas imamo primjere poput Poljuda i Jazina, u kojima je, vjerojatno, tek volja dragog Boga odlučila da – ne bude mrtvih.

Što ne znači da ih sutra, na nekom drugom stadionu ili dvorani neće biti, pogotovo ako se trend proklamirane mržnje nastavi ovakvom silinom. Može li se ludilo zaustaviti? To nije sporno, jer, mora se zaustaviti, jedino je pitanje kako. Vrijeme je da svi koji “prodaju pamet” pogledaju prvo sebe, bez obzira što je “ogledalo, ponekad, najveći neprijatelj”. Nevjerojatno je da nitko ne želi priznati svoj dio krivice, u svemu što se oko nas događa, nismo još čuli, vidjeli ili pročitali da je bilo tko iz sportskog miljea posegnuo za ono biblijskom “moj grijeh, moj preveliki grijeh”, priznao da je njegov put, ipak, preradikalan i posuo se pepelom. Danas je u hrvatskom sportu (društvu) onda savršeno jasno da smo svi, ustvari, bezgriješni. Pogotovo kad se gledamo u ogledalo… A to je, dakako, nemoguće, baš kao što je nemoguća spoznaja da ni danas, kada smo definitivno na rubu, mnogi uopće ne razumiju dubinu svega što se događa na našim sportskim terenima.

Nedavno smo od jednog sportskog djelatnika dobili “kritiku”, “vi novinari sve malo previše uveličavate, nije to baš tako crno”. Od istine ne želimo pobjeći, medijska prepucavanja i “modificirane izjave” ponekad su možda, doista dolijevale ulje na vatru. No, je li to jedini problem, jesu li novinari zaista “ljudi kojima ništa nije sveto, koje zanima samo totalno crnilo”? Uvjereni smo da ne, makar možda ima i takvih “umova”. Međutim, jasno je da nisu zbog novinara divljaci na Poljudu radili ono što su radili, da nisu zbog novinara u Jazinama bacali grote na parket i slično… A upravo ovaj primjer mišljenja kako su “sve zakuhali novinari” najbolje oslikava mentalitet “netko je drugi kriv”. Baš zbog takvog mentalnog sklopa Split mrzi Zagreb i obratno, a primjer “metropole” i “metropole Dalmacije” nije usamljen. Jer, mržnja ne titra samo na toj relaciji, mržnja je svuda oko nas, samo je pitanje možemo li mi sebi to priznati, imamo li snage vidjeti ono što je očigledno.

Hrvatski sport je dotaknuo dno. Ne u rezultatskom smislu, iako ni tu ne stojimo bajno, već u kontekstu katastrofičnog okruženja. Krajnje je vrijeme da se ploča počne okretati, inače je izvjestan samo i jedino totalni potop. Vrijeme je da naša sportska borilišta postanu oaze veselja i sportskog razočaranja, u kojima će se svoga voljeti, ali se drugoga neće mrziti. Uostalom, jesmo li se ikada, svi zajedno, iskreno u dubini duše zapitali isplati li se nekoga “zbog toga što živi u “krivom” gradu i ima “krivi” naglasak” mrziti? Možda nekome sve ovo zvuči patetično i šuplje, možda netko još uvijek doista misli da “nije sve tako crno”. Mi pak mislimo da je, uvjerenja smo da se čaša odavno počela prelijevati, ogledalo mržnje zrcali se kroz sport. Koliko god mi šutjeli o tome…