"Bili" zasluženo naslovom u treći milenij

Ako bi čovjek gledao samo posljednjih 90 minuta, onda je to ”najljepša moguća priča”. U okružju prave sportske napetosti, Hajduk je uspio u Varaždinu dobiti Varteks, pobjeda Dinama nad Slavenom Belupo ostala je tek “labuđi pjev”, titula prvaka Hrvatske otišla je u Split. Iz Zagreba su, nakon činjenice da “modri” više nisu najjača momčad u državi, otišle toliko željene poruke ”čestitamo Hajduku, ponosni smo što smo drugi, drago nam je što je sve prošlo bez ikakvih repova”. Iako Dinamu, definitivno, nije bilo lako prihvatiti poraz, konačni poraz, sportski motivi i ponašanje isplivali su u prvi plan. Uostalom, nitko s “terena” nije ni “šibao” prijeteće izjave, sportaši su uvijek bili sportaši, to je jedino što nas može razveseliti… Tako je, na kraju, ispalo da je naš nogomet u stanju ponuditi nešto što se mora svoditi na . Sretni? Je, bilo smo konačno sretni, iako će teško samo 90 minuta isprati okus onoga što se događalo ranije…

A prije završne borbe bili smo svjedoci izljeva najnižih strasti, u kojima je ”moral” bio zaboravljen, odbačen i gurnut u kut. Mučne scene, izjave daleko ispod sportskog dostojanstva, ”ratničke boje između sjevera i juga”, to je bio sukus svega što se događalo u nogometu. Jadno, tužno i žalosno, sasvim deprimirajuće i pesimistično… I, da se razumijemo, posljednje kolo ne može “oprati” sva ružna događanja. Iako je, normalno, dobro da nakon svega cijela situacija nije poprimila još gore obrise. No, da se ne bismo previše obazirali na ono što nije dobro u hrvatskom nogometu, idemo “presjeći” sezonu u kojoj je “kanta” otišla na jug. Zasluženo? Bez sumnje, Hajduk je ovog puta bio najbolji, u konačnici najbolji, bez obzira što je Dinamo u 6 susreta protiv Splićana odnio čak 5 pobjeda. Na kraju to nema nikakvu težinu, usprkos tome što je ponekad izgledalo da ”da se sve svodi na dvoboj Dinama i Hajduka”, u krajnji zbroj ulazile su i sve druge momčadi. Protiv kojih je Hajduk, ipak, pokazao više od Dinama. Zoran Vulić brodio je nemirnim morem, bio je rastrzan strahom od još jedne sušne godine, uvijek je bio na “rubu svađe s novinarima”, borio se sa svima, i kada je trebalo i kada nije, ali na kraju je, poput rimskih osvajača zaslužio slavlje.

Možda ga mnogi tretiraju ”čudakom, koji često prelazi granicu dobrog ukusa”, možda Vulića mnogi ne vole, ali sve su to subjektivne procjene u kojima se možemo ili ne utapati. Vulić je trener momčadi koja je uzela naslov prvaka. I to mu se, što god mislili o njemu, mora priznati. Kao i podatak da je Hajduk na proljeće imao niz nepobjedivosti dug točno – 11 utakmica! Slučajno? Ne, to možete nazvati bilo kako, samo ne slučajnošću… Sve do dvoboja u Maksimiru Split je živio u uvjerenju ”kako je naslov siguran, jer smo toliko jaki da nam nitko ne može ništa”, ali je onda Igor Cvitanović jedinim ”udarcem u okvir gola” sve zakomplicirao. I od tog pogotka je krenula lavina ružnih, neopisivo ružnih događanja. Prije toga Dinamo je “slomio” Hajduk u Kupu, Tomo Šokota je postao ”neprijatelj broj 1 u Dalmaciji” i činilo se da bi snovi o prekidu modre dominacije lako mogli biti razbijeni. Poljud se tresao pred problemima, igrači su prestali davati izjave za tisak, Vulić je po mnogima ”obezvrijedio Hrvatski kup”, odjednom je sve izgledalo sivo, tmurno, razočaravajuće…

Srećom po Hajduk, sve je “isprano” u Varaždinu, stigla je pobjeda kao nagrada za sve. Zasluženo, zaista zasluženo… Nakon 1995. godine najljepša priča, jedina priča koja je za Torcidu dovoljno dobra, opet je ispričana u ”najsportskijem gradu na svijetu”. Početak sezone ipak nije nudio mogućnost takvog epiloga, makar se Hajduk uvijek mora boriti za vrh, mnogi bi stavili ruku u vatru da će prvak biti Dinamo. Iako je isti taj Dinamo, iskreno, daleko najlošiji otkako se igra Hrvatska nogometna liga… To je neoboriva činjenica, što nikako ne može i neće umanjiti vrijednost Hajdukovog uspjeha. “Bili” su strahovito puno dobili dolaskom, na zimu, Vlatka Đolonge i Krunoslava Rendulića, sve kockice mozaika su posložene kako treba, momčad je stasala i rasla, tako je naslov samo produkt ispravnog rada. Tu svakako moramo istaknuti Ivicu Šurjaka, bez kojega, podcrtat će svi, ”ne bi bilo titule”. Čovjek iz zlatne generacije Hajduka uspio je napraviti sintezu u momčadi, u svlačionici, bezrezervnom podrškom treneru Vuliću “zamiješao” je pobjedničku komponentu. I pokazao se jednim od ključnih “parametara”, iako je, naravno, teren uvijek nudio konačan odgovor…

Kroz kontekst Hajduka sezona je super uspješna, naslov briše sve, naslov je najbolji, jedini mogući pokazatelj. Dinamo je zaključio sezonu “polovično”, makar nitko nije rekao, Kup je samo utjeha, nadomjestak podatak za statistike. Jer, naslov prvaka je ipak najvrijedniji. No, što je s ostalima, kako na netom završenu sezonu gledamo ako uzmemo sve klubove u obzir, jer Dinamo i Hajduk nisu i ne smiju biti jedini nositelji? Razočaranje godine je, bez konkurencije, Rijeka, možda je najveći konkurent bio Osijek. Jer, momci iz grada na Dravi su bili na pravocrtnom putu prema naslovu, a onda se, odjednom, sve počelo raspadati. Međutim, Rijeka je zaslužila titulu ”looser of the year”, klub koji je prije dvije sezone bio “moralni prvak”, ove je godine spašavao živu glavu. Sramotno, makar su na kraju čak – dobili nagradu za ostanak!? Dezavuiranje i srozavanje klupskog ugleda do najniže moguće točke. Četiri trenera, Nenad Gračan, Boris Tičić, Predrag Stilinović, Ivan Katalinić prodefilirala su pod stijenama Kantride, a tek je “Ivan Grozni” donio luku spasa.

Ostalo je, sve, manje više očekivano, tek je Slaven Belupo izrastao u konstantu, pa iako je ostao bez plasmana u Europu, ”Koprivnički div” pokazao je kako se umjerenom i pametnom klupskom politikom može napraviti puno, jako puno… Ali, ključni klub prvenstva je – Varteks! Anđelko Herjavec imao je samo jednu želju, "vratiti dug Hajduku, zgaziti ih u zadnjem kolu”, živio je za to, nije dočekao, ali je ipak odlučio o novom prvaku. Jer, Varteks je Dinamo od mogućih 12 uzeo – 11 bodova. I ponudio Hajduku da obavi ostatak posla. Ne indirektno, nego sasvim direktno, kao glavni protagonist izbio je “modrima” naslov, uostalom, da je Dinamo dobio samo jednu više protiv Varaždinaca, bio bi prvak. Samo jednu više… “Đelac” će ostati nezadovoljan, je smatra da je ”Varteks morao učiniti više”, no naše je mišljenje da je i ovako napravio dosta…

Protivnici doigravanja, odnosno ovakvog sustava natjecanja, morat će potpisati poraz. Ipak je ovo ono što Hrvatskoj treba, dodatni naboj, neizvjesnost, dakako da bi bilo bolje da je Osijek “ostao na nogama”, da su Varteks, Slaven ili Zagreb mogli dodatno “zamutiti vodu”, ali generalno gledajući, 12 prvoligaša, play-off i play-out nije loš sustav. Uopće nije loš… Istina, donio je takav sustav eroziju ponašanja i morala, no to ipak nema veze sa sustavom, već sa sportskom (ne)kulturom. Od iduće sezone kreće ”totalni cirkus”, čijem uvodu svjedočimo upravo ovih dana. Hrvatska će imati 16 prvoligaša!? Nonsens u kojem je teško pronaći logiku, oni koji su se borili rukama i nogama već su počeli – odustajati. Kamen Ingrad, Pomorac, TŠK, Zadar ulaze sigurno. Croatia Sesvete i Belišće su odustali (što su čekali do sada, zašto su se onda, zapravo, “tukli” da uhvate ta mjesta?!), pa će tako Solin Građa u kvalifkacije. Solinjani će, ni krivi ni dužni, dobiti prigodu da u dva susreta protiv Marsonije izbore prvoligaški status. Nevjerojatno, ali istinito, institucija pod nazivom Hrvatski nogometni savez slobodno se može nazvati i ”Društvo s one strane pameti”, jer ovo što oni rade može služiti svemu osim – nogometu…

No, to je tema za neku drugu priču, istu onu u kojoj oduvijek stanuju svađe i prepucavanja, lobiranja i igre iza kulisa. U izvedbi HNS-a možete naći puno svega, malo nogometa. Na kraju, ostavljamo iza sebe sezonu u kojoj je Hajduk ostvario san. Dalmacija slavi, naslov prvaka je opet “doli”. Prvi nakon 1995., prvi u trećem mileniju. Dobro je to za hrvatski nogomet, samo je pitanje što će biti sutra, kako će taj Hajduk zaploviti u kvalifikacije Lige prvaka, kako će izgledati Dinamo, kako će, uostalom, izgledati, cijela liga… Bilo je svega, ali doista svega u ovoj sezoni, željeli bismo da se crte između ”animoziteta i mržnje” više ne prelaze, procjep između Sjevera i Juga nikome nije potreban. Bit će teško, ali u interesu nogometa i sporta mora se premostiti jaz. Nakon svega, ostat će zapisano da je Hajduk prvi prvak Hrvatske u trećem mileniju. Zasluženo, sasvim zasluženo…