Riga - novo Skopje, dvije godine kasnije...

U nogometu je oduvijek važilo pravilo da se najlakše pada na malima. Ako malih danas uopće ima… Osjetila je takav pad i reprezentacija Hrvatske, koja je točno prije dvije godine utakmicu koju je morala dobiti odigrala – neriješeno. Makedonija je, ni kriva ni dužna, stala na put trećoj reprezentaciji svijeta, koja je nakon briljantnog ljeta 1998. godine u Francuskoj tražila novi izlazak na veliku scenu. Rampa na ulazak u Belgiju i Nizozemsku spuštena je upravo kraj Vardara, gdje je Makedonija otrgnula dva boda Hrvatskoj. Dok smo mi uporno fokusirali povijesne utakmice protiv Jugoslavije, zaboravljajući pritom da se sa svima mora igrati, stigla nas je kazna. Iako su tadašnji izbornik Miroslav Blažević i ostali nakon skopskih 1:1 spuštali loptu na zemlju, tvrdeći kako ovaj remi uopće nije toliko strašan, jer se sve da nadoknaditi, istina je bila sasvim drugačija. Upravo tada su se pojavile prve pukotine u nacionalnom teamu, došlo je do kolizije između izbornika i prvog strijelca Davora Šukera, koji je putem medija poslao jasnu poruku, neke stvari, definitivno, ne valjaju, otvorivši tako nesputane koridore za polemiku… U konačnici, upravo je Skoplje označeno kao crna točka, krivi korak, koji nam je oduzeo sve. Istina je da smo, na kraju, imali priliku protiv Jugoslavije u Zagrebu, ali smo u prevelikoj želji jednostavno izgorjeli. U kasnijim analizama uvijek je stršilo Skopje…

Dvije godine kasnije čeka nas Riga i Latvija. Dvije godine, u kojima smo, nažalost, bili svjedoci brojnim odlascima, igrača, izbornika, u kojima su na prostoru koji je do tada nudio uglavnom lijepe tonove počele stanovati sive nijanse. I više ništa nije bilo kao prije… Danas smo opet na raskrižju, u Rigi se traži posljednja šansa, epilog poput skopskoga značio bi novo putovanje u prosječnost. Slično kao tada? Da, definitivno, čak su se i datumi gotovo poklopili, sličnost je više nego očita. Na sreću, nije isto, ništa nije isto, danas, valjda konačno poučeni stvarima iz prošlosti, emitiramo daleko drugačije tonove. Svjesni da to više nije «ona» Hrvatska dobili smo odmak od euforičnih razmišljanja i utakmica koje smo dobili prije nego su uopće počele. Nitko danas nije toliko hrabar, nitko neće konstatirati Rigu ćemo proći lagano, sve je umjereno. Zašto? Jednostavno zato što danas, umjesto Ćire imamo Mirka Jozića i – novu momčad. Momčad koja nije možda toliko glamurozna kao ondašnja (ali to, ionako, vjerojatno neće biti više nijedna), momčad koja nikoga neće tretirati konačnim gubitnikom prije početka, momčad koja je satkana od drugačijeg materijala, koja ima sasvim drugačiji mentalni sklop…

No, to ne znači ništa, sve dok ne vidimo kako će izgledati naše «novo Skopje». Jedno je sigurno, ni danas, kao ni unatrag dvije godine mi – nemamo pravo na grešku. Sve osim pobjede protiv Latvijaca vodi na stranputicu, sve osim tri boda za nas je neuspjeh. I vrlo vjerojatno novi «otkaz» velikom natjecanju, Svjetskom prvenstvu iduće godine. Lamentirati o tome je li današnja Hrvatska jača ili slabija od tadašnje, o tome je li jača Makedonija ili Latvija, jednostavno nema smisla. Ali, ima smisla naznačiti važnost sutrašnjeg dvoboja, koji je za ovu momčad, koja još nije ni do kraja «stvorena» možda i sudbonosni ispit. Pretenciozniji bi rekli kako je ovo nova sudbinska utakmica, makar je sve to vrlo relativan pojam, a mi smo, uostalom, odigrali «tonu» sudbinskih utakmica. Sudbinska, dakle, Riga nije, ali je nesumnjivo važna. Ako dobijemo, dolazimo uz bok Belgiji i Škotskoj, protiv kojih ćemo onda u izravnim dvobojima odlučivati. Zato nam se sviđa umjereno i realno razmišljanje. Možda, reći će netko, tu ima i straha, ali ponekad je i strah najveći, jedini pravi motivator, iako čisto sumnjamo da se naši Latvije baš boje. Respektiraju je sigurno, bez obzira što je u Osijeku potučena sa 4:1, nitko nije odapeo strijelu i rekao oni su najobičniji looseri…

Upravo je taj osječki sraz možebitna varka. Je, dobili smo sa tri pogotka razlike, to uopće nije pitanje. Pitanje je – kako smo dobili? Individualnom kvalitetom Boška Balabana. Jedina istina, jer igra nije bila od onih koje će nas lišiti bilo kakvih upitnika… Bilo je, uvjetno rečeno, teško, srećom, imali smo Balabana kojeg je lopta tada «mazila». Taj segment, dakle individualna kvaliteta, nije sporan, definitivno je na našoj strani. Hoće li to biti dovoljno? Vjerojatno ne, barem ne samo po sebi, jer sutra će u Rigi, uvjereni smo, biti tvrdo i nezgodno. Ne i neprelazno, dakako… Latvija sigurno neće tražiti osvetu, izabrat će put koji je prije dvije godine izabrala Makedonija. Jer, takvim je momčadima još uvijek najvažnija zadaća nekome od velikih zakomplicirati život, kad već same, realno, ne mogu izboriti završnicu velikih natjecanja. Dvije godine kasnije, «nova» reprezentacija Hrvatske pred sobom ima jedan od ključnih ispita. Karaktera, moći, kvalitete, čvrstine u trenucima kada alternativa jednostavno ne postoji. Dvije godine kasnije pred sobom imamo «novo Skopje». Prvo nam je ostalo u neugodnom sjećanju. Hoće li sutra biti bolje? Čvrsto se nadamo, uostalom, novi udarac, novi podbačaj značio bi poprilične tektonske poremećaje. Dvije godine kasnije, igra sudbine je opet tu. A sudbinu, ponekad, kreiramo sami…