Pobjeda u Rigi za mirno ljeto i vruću jesen

Foto: Dražen Patarčić

Mirko Jozić je nakon svega – odahnuo. Da je kojim slučajem «kihnuo» od Latvije, odnosno da je Hrvatska ostala bez pobjede, izbornik hrvatske definitivno bi se našao na vjetrometini. Ovako, dobio je mir, i on, i reprezentativci i svi oni koji se nadaju nastupu nacionalne momčadi iduće godine na Dalekom istoku. «Spasio» ga je Boško Balaban, u bezličnoj, bezidejnoj i gotovo negledljivoj predstavi, «Bole» je po četvrti put matirao Latviju u dvije utakmice i osigurao nam – vruću jesen. Jesen konačne odluke… Zadovoljstvo? Zbog toga i samo zbog toga sigurno, uostalom, nismo li upravo to priželjkivali? O igri se, nažalost, nema previše toga za reći. Mi smo izgledali loše, domaćin još lošije, tako je i ukupan dojam ispao nevjerojatno loš. No, lamentacije o tome zašto je to tako ispalo uopće nisu potrebne. Najavili smo sličan scenarij, jer je sve evidentno ukazivalo upravo na to. Ova Hrvatska više nije «ona» Hrvatska, toga smo, valjda, već trebali postati svjesni. Glamur, nogometna ekstravagantnost i kreativnost kakve smo nekada imali danas više nemamo. I s time se moramo pomiriti. Jasno, svima je daleko lakše bilo gledati nacionalnu momčad iz nekih drugih vremena, ali okretanje za onim što je bilo kontraproduktivno je do krajnjih granica. Ne može nam donijeti ništa dobro, a danas je jedino važno da pronađemo vrata i put prema Japanu i Koreji. Na bilo koji način…

Foto: Dražen Patarčić

Kritika o našoj izvedbi u Rigi bi se moglo naći «na tone». Međutim, čemu? Iskopali smo toliko važnu pobjedu, srećom, proboj Milana Rapaića i poentiranje Balabana bili su dovoljni. Više nego dovoljni, jer Latvija vjerojatno mjesecima ne bi pogodila mrežu Stipe Pletikose. Istina, držali su nas napetima, postavili su se u zonu koju mi nikako nismo mogli otključati, moglo je sve otići u daleko opasnije vode, svaka daljnja minuta bez pogotka dizala bi nervozu i napetost… Ali, jedna prava akcija, jedina prava akcija, bila je odlučujuća. I dobro je da je tako, sintagma kako veliki pobjeđuju i kad igraju loše savršeno pristaje srijedi u Latviji kroz prizmu Hrvatske. Iako, objektivno je pitanje koliko smo mi, uopće, veliki… Pogotovo u onakvoj konstelaciji i sustavu, na koji je Jozić, jednostavno, bio prisiljen. Nije imao previše izbora i alternacija, pogotovo je šepalo u srednjem redu, gdje je jedino Robert Prosinečki mogao ponuditi klasične nogometne odgovore, dok je Stjepan Tomas odigrao po najjednostavnijem nogometnom receptu; oduzmi i dodaj. Obrana je izgledala dobro, dapače odilčno, po bokovima je moglo, čak i moralo biti bolje, jer smo tu imali Daniela Šarića na desnom, odnosno Roberta Jarnija i Milana Rapaića na lijevom. Upravo po «vanjskim stranama» se trebalo krčiti put prema pobjedi, kada se zna da je Latvija igrala krajnje disciplinirano, čvrsto i ponekad prljavo. Svi su domaći igrači, u trenucima kada smo mi imali loptu, stajali na svojoj polovici i vrlo rastezljivo pravili branu pred svojim vratima. A takav se sustav razbija jedino brzim protokom lopte i ubadanjem preko bokova. Tako je, uostalom, pao i taj jedini gol…

Foto: Dražen Patarčić

Napadači? Davor Šuker se trudio i pokušavao, iako je i te kako primjetno da to više nije nekadašnji Šuker, natjecateljska apstinencija se osjetila, ali Davor se nije dao. Balaban je opet zabio, tu je sve čisto, a Milan Rapaić je pokazao da je njegov općepoznati nogometni «štof» čista činjenica. Daleko je to od kolosalnog, ubitačnog napada, samo da bi se taj nivo dosegnuo, sustav i konepcija moraju biti plod smišljenog rada, a ne posljedica objektivnih okolnosti (ozljede, umor, nedostatak nekoliko standardnih igrača…), koje su Jozića primorale na ono što je ponudio u Rigi. Tražio je nakon utakmice alibi, »ova reprezentacija je prvi put igrala u ovakvom sastavu, dosta igrača se žalilo na ozljede, dosta ih je nedostajalo…», makar smo mišljenja da mu alibi uopće nije bio potreban. Ostvario je cilj i plan, jedino se to priznaje i poštuje, sve ostalo dopušteno je sagledavati i komentirati na subjektivan način. Ni mi, poput mnogih «kritičara», nismo ostali «zakovani» ljepotom i moćnošću «repke», nismo bili presretni što smo se poput rudara naradili za pobjedu, ali čisti produkt svega mora prebrisati te osjećaje. Stigla je pobjeda, u susretu, kasnije su to priznali svi, koji nije nudio »povratnu kartu, u kojem je jedino pobjeda igrala, jer da nismo došli do nje, vjerojatno bismo rekli laku noć Svjetskom prvenstvu». Karakterne osobine današnje momčadi možda su upravo u tom segmentu najzornije ocrtane, da su ostali bez «trice», svi igrači imali bi, vjerojatno na duže staze, uz sebe «zakačen» pridjev gubitnika…

Foto: Dražen Patarčić

Najvažnija je spoznaja da sada, doista, sve držimo u svojim rukama. Riga je bila uvertira i potvrda za – vruću jesen. Jesen do koje, srećom, imamo dosta vremena, do koje ćemo se, nadamo se, pravilno ustrojiti, posložiti, osvježiti i krenuti prema završnim obračunima. Škotska i Belgija nas čekaju, čekamo i mi njih, od rujna će se dijeliti završne karte. To je jedino što nas u ovom trenutku mora zanimati, iz tri spomenuta susreta, otkako je Jozić sjeo na izborničku stolicu, uzeli smo – maksimum. Teoretiziranje o tome kakav je bio konačan umjetnički dojam ostavit ćemo za neku drugu priliku. Hrvatska je sve tri utakmice morala dobiti, Hrvatska je sve tri utakmice dobila i to je konačan sud o trenutačnoj (ne)uspješnosti. Naravno, moramo popraviti i modificirati štošta, u prvom redu sustav na kojem ćemo inzistirati, naravno, ako svi oni koji čine taj sustav budu zdravi i spremni. A do jeseni će, nadamo se, tako i biti. Ovako, to smo uvjereni, ne smijemo izgledati kada na kontra strani budu stajali Belgijanci i Škoti. Ovako, valjda, ni nećemo izgledati, jer sterilnost i ponekad totalna nemoć u iznalaženju adekvatnih rješenja može proći protiv momčadi iz kategorije Latvije, ali protiv momčadi koje su nam «al pari» sigurno ne… Sve u svemu, srijeda je ostala iza nas, pobjeda je tu i to je bit svega. Ostatak pravog posla, konačnog posla, čeka nas na jesen. Do tada, posla je dosta, treba ga kvalitetno i stručno odraditi…