Ideja iz zone sumraka

Godinama se uporno traži taj «najidealniji sustav natjecanja» u Hrvatskoj nogometnoj ligi. I godinama se, isto tako uporno, zidaju promašaji, konstantnost koja bi, vjerojatno, značila stabilnost ovdje, jednostavno, ne postoji. Bojimo se da nikad neće ni postojati, sve dok je «na snazi» konformistički pristup i dodvoravanje zbog sitnih, prozirnih i apsolutno s nogometom nespojivih interesa. Svi, navodno, žude za nogometom koji će «biti gledljiv, koji će vratiti publiku na stadione», iako postupci sugeriraju nešto što je, blago rečeno, teško razumjeti. Hrvatski nogometni savez ne jednom je popuštao pred naletima klupskih interesa, gotovo nikad «kuća nogometa» nije zauzela stav koji neće nuditi alternativna rješenja, već samo i jedino čvrste argumente. Boljitak hrvatskog nogometa u Prvoj ligi od 16 klubova? Zaboravite, slobodno zaboravite, bez obzira što nas «šopaju» floskulama o «prilici za mlade igrače i stabiliziranju klubova».

Dakako, svi bi željeli igrati u Prvoj ligi, svi će se busati u prsa jer su «ucrtali ime svog kluba i grada na prvoligašku kartu». Pritom uopće nismo sigurni jesu li ljudi u klubovima, ljudi čiji su zahtjevi, pa makar i na samo jednu sezonu, apsolutno megalomanski, svjesni što će im, zapravo, «prvoligaški san» donijeti, a što oduzeti. Uopće nismo sigurni… Sigurno je da će se «Liga 16» igrati. Međutim, je li netko pronašao dovoljno čvrsto objašnjenje – zašto će se igrati? Nije, iz jednostavnog razloga, što takvo objašnjenje ne postoji. Vjerojatno će mnogi «skočiti na zadnje noge» i nesmiljeno braniti tezu o «Ligi 16 kao dobroj ligi», ali od istine se, nažalost, nikada nije moglo pobjeći. A istina je da je «Liga 16» najobičnije dezavuiranje ionako posrnulog domaćeg nogometa.

Ako je najosnovniji parametar gledanost, ako se sve mjeri, ili bi se moralo mjeriti, količinom prodanih ulaznica, onda je stvar kristalno jasna. I pokazat će da takav sustav može interesirati samo one koji nikada nisu igrali u Prvoj ligi. Samo njih. Uz dužno poštovanje prema svima, nije nam jasno koga, primjerice, može zanimati meč tipa Hajduk – Kamen Ingrad, Dinamo – TŠK, Osijek – Pomorac… Teško je to shvatiti, jedino je sigurno da će se u spomenutim novopridošlim sredinama puniti stadioni. Ali ne zato što će ti klubovi, daj Bože da se varamo, moći ponuditi opstanak na duže staze, već samo zato jer će «svatko doći i pogledati veliki klub u malom mjestu». O tome, naravno, svi šute, jer je uvijek daleko najlakše bilo forsirati liniju manjeg otpora i nezamjeranja lokalnim moćnicima. Ne možemo shvatiti zašto se mnogi, poglavito oni koji odlučuju, boje konstatacije da je liga sa 16 prvoligaša totalni promašaj. Totalni…

Što o svemu misle nogometaši? Iskreno, u dubini svoje privatnosti, svjesni su i oni da takav sustav nema veze s ničim, iako, naravno, za javnost to nikada ne bi priznali. Svjesni su da kvantiteta neće dati kvalitetu, u hrvatskim okvirima je tako nešto, nažalost, nemoguće. Zbog koga ili čega, onda, moramo iduće sezone imati «Ligu 16»? Zbog toga što se, možda, «nešto nekome obećalo, kada je trebalo glasati za čelne ljude u HNS-u»? Nitko nije priznao, makar je takva priča uvijek tu negdje… Prije nekoliko dana smo, sasvim slučajno, svjedočili razgovoru dvojice nogometaša koji će, jedan u velikom, a drugi u sasvim malom klubu, stajati na suprotnim stranama u «Ligi 16». Naravno, nećemo im spomenuti imena, jer nisu razgovarali za medije, ali njihova mišljenja će, zapravo, otkriti koliko je ideja promašena. Prvi, čija je karijera u super uzlaznoj putanji, koji igra u velikom klubu, reći će «kako će tražiti da u ugovoru ima klauzulu da ne mora igrati smiješne utakmice», njegov će stariji kolega dodati, «čovječe, to nitko normalan neće gledati, a one koji su to izmislili, trebalo bi strijeljati…» Nećemo otići baš toliko daleko, ionako je ovaj dio o strijeljanju karikiranje, ali ovaj dijalog najbolje oslikava što svatko, lišen subjektivnosti i pogleda kroz klupske naočale, misli o onome što nas čeka iduće sezone. Doista, koga to, ustvari, zanima, zbog koga se takva liga uopće igra?