Naš Goran...

Neke stvari se u životu ne mogu platiti. Niti se mogu izmjeriti mjerama koje su uvriježene. Ne, definitivno, tako nešto nema cijene. Taj ponedjeljak, ponedjeljak kada je Goran Ivanišević dotaknuo snove pamtit ćemo do kraja života. I to se, jednostavno, ne može platiti. Pritom uopće nije važno znanje, tenisko znanje, da biste shvatili veličinu našeg Gorana, uopće nije nužno da znate razliku "između forehanda i backhanda". Dovoljno je pogledati njegove oči, pratiti pokrete i sve će vam, u jednom jedinom trenutku, biti savršeno jasno. Pogled novinara? Nikako, ovo je pogled običnog čovjeka, pogled prema Goranu, koji je ostao jedini spomenik pravom, iskrenom sportu. Najčišća personifikacija sporta i sportaša u iskonskom smislu.

Goran, naš Goran. Čovjek koji je uvijek, bez obzira kako i gdje igrao, koji bio na ATP ljestvici nudio sve. Uzmi ili ostavi. Takav je Goran Ivanišević, jedna od posljednjih ikona istinskog, iskrenog i nepatvorenog sportaša u vremenima kada je sport postao globalni poligon, plato nesmiljene borbe – samo za novac. Za šaku dolara. On, ipak, nije takav, naš Goran je uvijek, ali baš uvijek nudio osjećaje, iskrene, čiste osjećaje. A takvih je danas malo, zapravo, kad bolje razmisliš, pitanje je ima li ih uopće, pogotovo u tenisu. I zato mu se sve moralo vratiti tog ponedjeljka. Moralo, Boga, definitivno ima, i On je, baš kao i svi mi, tog ponedjeljka, koji nam je promijenio povijest, bio tamo sa Goranom. Našim Goranom.

Najveći sportaš svih vremena u Hrvatskoj? Osobno, bez konkurencije, iako je Hrvatska imala i ima dovoljno velikih, ako možemo birati, onda je izbor samo i jedino – Goran Ivanišević. Čovjek u kojem svatko od nas može prepoznati sebe, ako dovoljno uporno traži. U njegovom načinu igre, poimanju sporta leži istinska poanta, životna poanta, koja nam svima može i mora biti dovoljno jasna poruka – "budi ono što jesi". Iako je danas daleko najvažnije, u svakom poslu prodati priču "koja ima miris i okus", priču koju "svi žele čuti, vidjeti i – kupiti", Goran nikada nije živio u tom filmu. Nikada. Njegova je poruka uvijek bila uzmi ili ostavi, budi ono što jesi. A to se ne može izmjeriti, njegovi osjećaji, njegova iskrenost, to nitko ne može platiti. Definitivno, nema tog novca. Najveći? Je, definitivno, uostalom, uvijek se vraća priča koja je počela prije deset godina.

Priča o našem Goranu, Goranu koji je uvijek nudio sebe. Tada se još nismo bavili "najljepšim poslom na svijetu", tada su, nažalost, vremena bila drugačija, ratni vihor je bjesnio Hrvatskom, mnogi od nas su tada su imali samo jedan zadatak. I tada smo, prvi puta, shvatili… Bez obzira što je tenis tada bio sasvim u zapećku, kao i sve ostalo, priča je krenula, "znaš, Goran je stavio "šahovnicu" oko glave…" Tada je sve postalo jasno, osjećaji koji nisu proračunati, naš Goran koji je uvijek nudio samo i jedino iskrenost. Uzmi ili ostavi. Naravno, uvijek je postojala i druga strana medalje, "čovjek nije normalan…" To ga je pratilo uvijek, uvijek je bilo dovoljno onih koji su uporno tvrdili "on, jednostavno, nije normalan". Prokleto pogrešna definicija, Goran je uvijek bio normalan, problem je što se njegov nastup, uzmi ili ostavi, nikada nije uklapao u gabarite modernog tenisa, sporta, života…

Danas su "postulati" licemjerje, arogancija, lažna iskrenost i pokvarenost, a Goran nikada nije bio takav. Uzmi ili ostavi. Priča koja te mora osvojiti, ako istinski cijeniš i prepoznaješ sport, život, priča zbog koje je Goran svih ovih godina imao poseban status. Bez obzira jesi li teniski stručnjak ili ne. Naravno, bilo je vremena kada je na horizontu bio samo mrak, kada si uglavnom, ako si tvrdio da je Goran uvijek pravi, mogao čuti "stručnjake", "ma, nikada neće biti najveći, nije poput Samprasa ili Agassija…" Točno. Definicija je točna, nije poput njih, nije poput ostalih, ali percepcija toga što Goran, zapravo, nije, sasvim je kriva. Jer, Goran je – Goran. Uzmi ili ostavi, iskrenost bez potrebe za dodvoravanjem, nudio je uvijek cijelog sebe. A tu priču, jednostavno, nismo mogli zanemariti, bez obzira kakva su vremena bila, kako je Goran igrao i koji je bio na ljestvici. Priča o istinskom sportašu, čovjeku koji nudi cijelog sebe, istinska oda sportu uobličena u njemu, bez obzira što su mnogi govorili "on, jednostavno, nije normalan…"

U ponedjeljak je, konačno, dokazao. Dan kada su svi živjeli uz njega, dan kada je cijela nacija imala samo jedno pitanje, "hoće li ga, konačno, uzeti…" Svi problemi, nacionalni, osobni, poslovni, sve smo bacili u zapećak, jedino je bilo važno da Goran uspije na travi koju je uvijek, iskreno, smatrao – svetištem. Samo jedno pitanje, "hoće li ga, konačno, uzeti…", samo to si mogao čuti, bez obzira s kim si razgovarao. Suze? Naravno, svima su potekle suze, nitko više nije pokušao sakriti emocije, Goranu se tog ponedjeljka, konačno, sve vratilo. U njegovom Wimbledonu. Slučajno? Ne bi se kladili, neke stvari se u životu, ipak, ne događaju slučajno. Moralo se tom čovjeku, kvragu, negdje vratiti sve što mu je oduzeto, moralo, kad netko daje cijelog sebe, onda se sve negdje, jednog dana mora vratiti. I nije imalo smisla susprezati suze, otvorilo se svima nama, ne sjećamo se da je netko poput Gorana, našeg Gorana, toliko emocionalno «stresao» Hrvatsku.

Od Vukovara do Dubrovnika, u našoj i njegovoj jedinoj Domovini, tog je ponedjeljka pitanje "hoće li ga, konačno, uzeti" ostalo bez upitnika, naš Goran je otišao ravno u povijest. Najveći u Hrvatskoj? Je, definitivno. Najveći, daleko najveći, iako smo imali dovoljno velikih i pravih, ipak je, mislim, Goran najveći. I ovo je, prvenstveno, njegova pobjeda, makar će je danas cijela Hrvatska smatrati svojom. Njegova pobjeda i dokaz, najbolji dokaz da se iskrenost i poštenje, usprkos svemu, negdje mora vratiti. Najbolja moguća poruka, životna poruka. Budi ono što jesi. Goran Ivanišević je tu poruku slao uvijek, nikada nije navlačio lažne maske samo da bi se nekome svidio. Nikada.

Tu priču moramo kupiti svi. Ponedjeljak je, valjda, nadamo se, stigao kao najbolji dokaz. Dan kada smo svi plakali zbog Gorana, našeg Gorana, iskrenog čovjeka i sportaša… Neke stvari se, definitivno, ne mogu platiti. Nema, čovječe, tih novaca. Tenisko znanje? Ne, nije presudno, uopće nije presudno, Gorana Ivaniševića ćeš shvatiti iz prve, bez obzira kužiš li tenis ili ne. Samo on, samo on je takav, samo naš Goran, čovjek koji je u ponedjeljak, konačno, dotaknuo snove. I poslao poruku, na kojoj mu svi možemo zahvaliti…