RK Zagreb je potpuno izgubio busolu

Prošla je sezona najvaljivala preokret, devet uzastopnih, nedodirljivih titula Badela nikad nisu bile u većoj opasnosti nego prošle godine. Metković je vođen džepom svog predsjednika "voćka" Stipe Gabrića Jambe pokupovao sve ono što se moglo kupiti, podignuo metkovsku i neretvansku školu rukometa konačno na razinu na kojoj zaslužuje stajati. Na koji način? Za ovu priču nije bitno, time neka se bave drugi, nikakve veze sa sportom nema pitanje na koji je način Jambo stvorio svoje novce kojima sada podiže metkovski klub - to je pitanje državnog sustava koji je za to zadužen. Činjenica jest da je nertvanska dolina kolijevka rukometa, da su navjeće zvijezde hrvatskog rukometa potekli iz Metkovića ili njegove okolice. Godinama su metkovsku školu eksploatirali i koristili bogatiji i moćniji, u prvom redu Badel Zagreb, koji je za male pare dobivao ono što se u Europi plaća vrećama i bankovim računima. To je Metković bio i prije Jambe.

Devet godina trajala je dominacija tijekom koje je hobotnica raširila svoje krakove, malo po malo ušla u sve pore rukometnog društva i vlade, zaboga, tko bi to i osporio u situaciji kad je Badel bio jedini konkurentni europski proizvod hrvatskog rukometa u ranim devedesetima. Mic po mic, Hrvatski rukometni savez postao je preslika našeg najmoćnijeg kluba, Hrvatska se poznavala i definirala po Zagrebu, ostalima je bilo dozvoljeno - natjecati se. Ništa više od toga.

No, kad je sud povijesti konačno donio svoju zadnju presudu na koju više nema žalbe, kad je "Badel svemogući" izgubio svoju financijsku neovisnost i sposobnost, kad su slavine zatvorene, a suci i kontrolori se odvažili na javne istupe, stvari su krenule ružnijim tokom. Bilo je lijepo godinama tapšati po ramenu sve svoje konkurente, na kraju sezone uzeti im ono što valja i smijati im se u lice i znati da je sve na tvojoj strani. Ali kad je došla prva prava i opasna konkurencija, trebalo je sve svoje krakove poslati u akciju i "eliminirati neprijatelja". Ako to znači i smrt sporta kojim smo se jedno kratko vrijeme ponosili - neka bude tako.

Prošle je sezone Metković prvi put "ugrizao" Zagrebovu trofejnu nedodirljivost i to u Kupu, no prvenstvo se ipak nije smjelo dirati. Završilo je kako je završilo, metkovska glupost išla je ravno na ruku njihovih protivnika, koji su vješto iskoristili ono što su im Neretljaci poklonili. HRS se još jednom proslavio izricanjem pa povlačenjem kazni Metkovcima, a djeci je i dalje ostalo nejasno je li Metković napravio dobru ili lošu stvar pobjegavši s terena...

Na početku sezone krenulo je sve iznova. Metkovcima je kazna prepolovljena, naravno, u drugoj ligi nisu završili, u što nitko nije ni vjerovao, tek su u čitavom džumbusu HRS i njegova tobožnja "tijela" zaradila histeričan smijeh i upiranje prstom svih onih koji su od prvog dana shvatili da će kazne Metkoviću biti smiješne. A kakve bi i bile kad su smiješni oni koji im kazne izriču? I oni koji su ih osudili. Zapravo da se ispravimo - nisu smiješni nego tragični.

No, nakon prvog kola i odigrane utakmice i pobjede Metkovića na "najtežem" gostovanju u Rijeci, u Zagrebu su se opet uzjogunili. Ponovno Zoran Gobac sipa prijetnje obnavljanjem procesa i novih kazni metkovskim igračima i funkcionerima, čak i maše nekakvom inkriminiranom kazetom koja dokazuje da je suspendirani trener Ivica Obrvan vodio Metković negdje u Francuskoj na nekoj prijateljskoj utakmici. Čovjeku bi bilo smiješno i jadno slušati ovakve priče, da se ne radi o takvom imenu, čovjeku koji je zapravo suvereni vladar hrvatskog rukometa već godinama. A kada Gobac prijeti - drugi slušaju.

Metković je protiv Zameta u prvoj utakmici okupio zaista interesantno društvo, sastavljeno od novih igrača koji prošle godine nisu igrali, rekreativaca i juniora, pa su čak i u takvom sastavu bili prejaki za "sigurnu treću momčad u državi", riječki Zamet. Je li za to krivac Metković ili genijalna odluka HRS-a da ligu proširi na 16 kluba, u situaciji kad njih 12 igra od kola do kola, ne znajući hoće li financijski preživjeti naredni tjedan? Objašnjenje proširenju lige bilo je "davanje šanse mladima". Problem je samo što se vjerojatno i tridesetogodinjaci koji dominiraju u većini klubova smatraju mladima. Pola klubova nema prvoligaške uvjete, dvorane su prazne, momčadi vode kvazistručnjaci, koji čak i da nađu neki "nebrušeni dijamant" sigurno neće znati što s njim učiniti. No, važno je da se sudačke i savezne takse poštuju i plaćaju, da foteljaške mješine i dalje žive osamljene, ali samozadovoljne na svom oblaku.

A Zagreb? Proklinjanje "bezobrazne Europe" koja se usudila izbaciti ih iz europskih kupova bila je dovoljna za hranjenje navijačkog gnjeva, istog onog koji je prošle godine bio isforsiran u smjeru Metkovića. Nažalost, navijači to "piju", ne samo klinci, nego i oni stariji, koji su svoj gnjev pokazali na finalnim utakmicama prošle sezone, kad su metkovski vratari bili ispljucani i gađani tijekom svih utakmica u Zagrebu. Od strane onih koje su Gobac i njegovi poltroni godinu dana "pumpali" bijesom prema "seljacima i mandarincima iz Metkovića koji im žele ukrasti titulu".

Početak ove sezone je dokazao da su u Zagrebu konačno i definitivno potpuno izgubili busolu. Nakon što su im Jambo i kompanija ispred nosa uzeli Jelčića, Kljajića i Lackovića, Gopca i njegovu srećom malobrojnu svitu, više ništa ne može zaustaviti u riganju vatre i punjenju novinskih stupaca gnjevom i bijesom što njihov Zagreb više nije nedodirljiv. Prijetnje koje su zadnjih dana izlazile po novinama zaista su gnjusne i strašne, količina gluposti koju možete pročitati ako samo zavirite u rukometnu rubriku vaših omiljenih novina u trenutku će vas ostaviti bez daha.

Navijači, mali ljudi, svi oni koji nemaju direktan interes u svemu ovome zapravo su najveća misterija. Što tjera jednog Zagrepčanina da pun mržnje pljuca i prijeti smrću Valteru Matoševiću, Ivici Obrvanu, Goranu Jerkoviću, otkud tolika netolerancija i mržnja kod navijača koji već cijelo desetljeće gledaju kako njihv "omiljeni klub" pljačka i uništava sve što je nekoć valjalo u ovom sportu? Je li moguće da ne vide licemjernost kojom im se obraća taj Gobac i njegova mutna kompanija, kojoj nije stalo ni do Zagreba, ni to rukometa, ni do sportskog nadmetanja, već samo do svoje (ugojene i dobro situirane) stražnjice?

EHF je izbacio Zagreb iz Europe, suci i delegati jedan po jedan otkrivaju javnosti kakvim su se sve metodama služili njihovi čelnici u prošlim sezonama za ostvarivanje svojih ciljeva, inozemni suci optužuju Zagreb da ih je pokušavao "stimulirati" i potplaćivati na utakmicama Kupa prvaka, financijska policija odavno već priča o mutnim poslovima koji se odigravaju u tom klubu, svi igrači bježe glavom bez obzira, a na sve to Gobac priča o "svjetskoj uroti protiv njihovog kluba"? Podsjeća li vas to na paranoju jednog od naroda koji živi u našem susjedstvu?

Priče o "obostranoj krivnji" i "ribi koja smrdi na oba kraja" sigurno nije bez pokrića, čelnici Metkovića daleko su od onoga što bismo nazvali "bezgrješni simpatični entuzijasti". Ali problem broj jedan u rukometnoj priči ove države nije Metković (ponavljamo - problem broj jedan), nije "južnjačka urota" ni "tovarski lopovi", nego Zagreb, klub koji je monopolizirao čitav sport jedne države i na kraju ga konačno i definitivno - uništio. On i sve njegove sluge koje su se provlačile i folirale kroz HRS, izmišljajući zakone i činjenice kako bi se dodvorili gospodaru situacije. Koliko god Zagreb bio na srcu jednom prosječnom i "malom" navijaču, vrijeme je da se stvari sagledaju u pravom svjetlu.

Ono na što Gobac i kompanija najviše i polažu nade u očuvanju svojih fotelja jest činjenica da je stanje između sjevera i juga u ovoj državi užareno i ispolitirano do krajnjih granica i da iz toga mogu izvući korist. Ali nevjerojatno je da Zagrebovi navijači ne mogu vidjeti da se Gobac služi upravo njima, da njihovu naklonost već godinama kupuje i eksploatira, a sada ih pokušava održati pod tenzijom "mržnje prema Metkoviću". Ubrzo vjerojatno i "mržnje prema Europi", jer se eto, i EHF odlučio drznuti i ubosti u nekoć nedodirljiv osinjak kluba kojim se cijela Hrvatske ne tako davno ponosila i slavila njegove europske trofeje. Neshvaćeni osinjak u kojem je pošten i iskren samo - Zoran Gobac.

Nitko vam ne smeta imati svoje mišljenje, makar ono bilo i u skladu s najnovijom "Badel-pričom" o uroti cijele Europe protiv Zagreba. Kad čovjek misli da su svi oko njega u krivu, a samo on jedini pametno i pravilno razmišlja, obično se vrlo brzo razočara, htio to priznati ili ne. Dok se to ne shvati i dalje će u dvoranama u Zagrebu i Metkoviću biti više policajaca nego gledatelja, a nakon utakmica najprije ćemo tražiti dio koji piše o ozlijeđenima i napadnutima. Nakon 30 činova komedije koju nam je smislila genijalna politika HRS-a proširivši ligu na 16 klubova, slijedi nam novo doigravanje u kojem ćemo vjerojatno opet pisati o svemu osim o rezultatu, o Gopčevim "dokazima", Jambinim mandarinama, Dragovećim prijetnjama, Kalebovim inozemnim računima... Upita li se netko kako je odjednom hrvatski rukomet postao "kriminalna organizacija" istovremeno kad je započeo pad Zagreba, a uspon Metkovića?