Ljeto iz snova - drugi dio

Stasiti Makaranin je čak i pao prije tog dodavanja, ali se odmah podigao i u svom prvom nastupu za reprezentaciju nakon gotovo godinu dana, postigao gol. Bolje rečeno, “golčinu”, koja nas je (kad govorim nas mislim pritom naravno na nogometnu reprezentaciju, jer samo Goran i nogometaši dobivaju taj pridjev) izravno vodi na Svjetsko prvenstvo u Japan i Južnu Koreju. Upravo na toj njegovoj želji za povratkom u reprezentaciju, i na tom njegovom podizanju sa zemlje prije postizanja pogotka, možemo naći mnogo simbolike. Nije nas bilo na posljednjoj velikoj smotri (EURO 2000), padali smo, mučili se, ali se vratili, poput Feniksa, i u najvažnijem trenutku bili oni pravi, iskoristivši svoju prigodu za veliki povratak na svjetsku nogometnu scenu.

Pobjeda protiv Belgije ipak je prije svega bila momčadska, a za to, ako ne najveće onda barem velike zasluge mora imati čovjek koji ju je uskladio. On se zove Mirko Jozić i moramo mu zbog toga dati veliki kredit. Prihvatio je momčad u vrlo nezgodnom trenutku, nakon početnih neuspjeha i odlaska Ćire. Sa “Čirokijem” su otišli i neki igrači bez kojih je reprezentacija dotad bila nezamisliva. Odmah na početku počeo je oštro primjenjivati neki novi, drugačiji, “nogometni” kurs.

Primjenio je drugačiji sustav igre, pozvao je neke nove igrače, potpuno primijenio drugačiji odnos prema novinarima, nekako prisilio ljude iz saveza na maksimalnu ozbiljnost i podršku najjačoj hrvatskoj vrsti. Sve to urodilo je plodom i zapravo kulminiralo na posljednjoj utakmici, koju je gospodin Jozić odradio uistinu majstorski. Prilagodio sustav igre raspoloživim nogometnim snagama Hrvatske, napravio prave izmjene, taktički sjajno pripremio momčad, ali prije svega, svoju mirnoću prenio na igrače. Mirnoću koja nam je posljednjih godina uvijek nekako nedostajala u tim “velikim” utakmicama. Upravo ta smirenost, kombinirana sa izuzetnom upornošću, nekako nam je davala nadu, i zapravo svi smo nekako osjećali da naši utakmicu sa Belgijom ne mogu izgubiti. Osim toga, “šjor” Mirko je prečesto bio uspoređivan sa ovim ili onim, neopravdano prozivan od pozvanih ili nepozvanih da pozivaju, a prije sveg potcijenjivan. A zašto? Pa čovjek je samo zasukao rukave i prihvatio se posla kojeg najbolje zna. A kvalitetan rad je, u ovoj našoj državi gdje svaka druga osoba misli da može biti predsjednik države i nogometni izbornik, uvijek bio na niskoj cijeni.

Osim Jozića i ova naša, neka nova, Hrvatska nogometna reprezentacija, također je često potcijenjivana. Za nju je govoreno da nikada, pa čak niti nakratko, neće moći zamijeniti onu iz Francuske 98. Možda i neće, ali i ne mora, i bilo bi nepravedno da to od nje očekujemo. Jer, podvig poput onoga kakav su ostvarili naši reprezentativci u Francuskoj, dešava se jednom u sto godina. Naročito za malu zemlju poput Hrvatske. Zbog svega toga, možemo ustvrditi da je pobjeda protiv Belgije bila i pobjeda jedne nešto novije generacije. Generacije u kojoj će za godinu dana, pored dokazanih Bokšića, Prosinečkoga, Solde, Jarnija, Stanića i Vlaovića na Dalekom istoku “kraljevati” i Rapaić, Tomas, Živković, Vugrinec, Tudor, braća Kovač, Pletikosa, Butina, Balaban. A možda, ili bolje rečeno zašto ne i Ivica Olić, Saša Bjelanović, Silvestar Sabolčki ili Ivan Bošnjak.

Vrlo je bitno stoga da shvatimo da je i plasman naše izabrane nogometne vrste – uspjeh. I to ne malen, već velik, ogroman. Jedino tako, bez euforije, upornim radom i uigravanjem momčadi, možemo do uspjeha. To je recept koji su uspješno primjenili Slovenci, a to je i recept kojega već godinama primjenjuju Škoti, Irci, Šveđani, Danci i Norvežani, a upravo zbog toga te reprezentacije su i česti sudionici “velikih” natjecanja. Nogomet je danas izjednačeniji nego ikad, euro “giganti” Njemačka i Engleska više ne impresioniraju nikog, Nizozemske, a možda i Brazila neće uopće biti na World Cupu 2002. Tu su neke u svjetskom nogometu sasvim nepoznate reprezentacije, primjerice Poljska, a vjerojatno i Irska, tu će biti i brojne azijske i afričke reprezentacije, koje odavno nisu samo “topovska” hrana ovih slavnijih reprezentacija.

Logičan zaključak navodi nas stoga na ramišljanje kako se naši nogometaši na Dalekom istoku ne moraju bojati nikoga. Jednostavno treba poželjeti 1. prosinca dobar žrijeb i započeti pripreme za odlazak na Svjetsko prvenstvo. Prva utakmica nakon uspješnog završetka ovih kvalifikacija trebala bi biti sa selekcijom Brazila, najnogometnije nacije na svijetu. Biti će to prava provjera, ali prije svega jedan nogometni spektakl, koji će nadamo se trebao biti odličan uvod u još jedan World Cup. Nadamo se da naši reprezentativci u Japanu ili Koreji neće podbaciti. Da će igrati samouvjereno, smireno, uporno, ali prije svega momčadski. Ako tako učine neće nas razočarati, a jedino tako možemo se nadati da će se ponoviti još jedno “ljeto”.

Za koje već uvelike započinju pripreme. Jer gazde kafića će morati kupovati televizore, mijenjati radno vrijeme i otvarati, ili još bolje ne zatvarati, od tamo nekih 4 ili 5 sati ujutro, pjevat će se Severina i sve druge "Severine" koje budu u trendu, neki će već sad početi intenzivno raditi kako bi uštedjeli za put na Daleki istok. Muškarci će nekako upravo u lipnju nekako povećano koristiti svoj godišnji odmor, a zbog povećanog buljenja u kantu nazvanu televizor ili zanemarivanja bračnih zbog nogometnih “obaveza” užurbano će raditi jedino odvjetnici koji se brinu za brakorazvodne parnice. Turisti će se čuditi zašto trgovine, pošte i svi drugi uredi ne rade. Zato jer igra Hrvatska. Zapravo, baš bi bilo odlično da se dogodi još jedno ljeto iz snova...