Josip Sesar - zvijezda bez pravog sjaja

Sesar je u službi svoje obrane - krivicu prebacio na Spahiju, no slušajući njegove "argumente" po dnevnom tisku zadnjih dana, teško nam je prihvatiti njegove tvrdnje i krivicu prebaciti isključivo na ime aktualnog izbornika. Naravno, dio krivice za "kratki spoj" krije se i u Spahiji, no dojma smo da "glavu u pijesak" treba zabiti Mostarac, koji je u zadnje vrijeme napravio previše ispada, da bi ih sad mogao i smio prikačiti "Spahijinoj netrpeljivosti".

Foto: Dražen Patarčić

Sesar već duže vrijeme nije u glavi "svoj na svom" (govorimo o parketu, naravno), pa mu se događalo da se u 24. godini - ostavlja košarke, pa joj se ponovno vraća, optužuje druge zbog svojih "umjetničkih, umjesto radničkih poriva", a glas iz svlačionice govori da nije pretjerano omiljen baš u društvu u kojem ipak ima ljudi koji su svjesni i zahvalni na prilici da igraju u najvećem hrvatskom klubu. Sesar toga izgleda nikad nije bio, došao je u Cibonu kao "zvijezda", zaboravivši da ga je zvijezdom napravio Boško Pepsi Božić, dajući mu potpuno slobodne ruke u ondašnjem Zagrebu, kada je mogao igrati "gdje, kako i kada je htio".

Na Sesarovu i Pepsijevu žalost, ali i na žalost svih onih koji su s divljenjem gledali jednog mladog Mostarca koji ima svjetske kapacitete i proricali mu veliku budućnost, košarka više nije ono što je Pepsi učio Sesara, niti je ono što Sesar traži od Spahije. Slobodne ruke i respekt i kad promašuješ se zarađuje, a ne poklanja, a Sesar ga u ove tri godine otkako je u Ciboni - nikako nije zaradio. Njemu nasuprot, jedan Gordan Giriček pokazao je svima kako se postaje igrač, kako se iz godine u godinu napreduje, igra bez oscilacija, konstantno uči i sazrijeva, od talenta postaje igrač.

Foto: Dražen Patarčić

Da nije "nosom u nebu", mogao bi Sesar puno toga naučiti od svog dojučerašnjeg suigrača koji ga je svime nadmašio, iako je Giriček tek ulazio u prvu momčad Cibone, dok je Sesar već "harao" našom ligom, zabijajući 40 i više poena za zagrebačke "mrave". U međuvremenu, Giriček je od "talenta" sazrio u "igrača" (da ne kažemo - "igračinu"), dok je Sesar ostao u svom svijetu, "čudan i neshvaćen", s mučnom titulom koju će vjerojatno još dugo nositi na leđima - "vječnog talenta".

Najlakše je, naravno, krivicu svaliti na leđa trenera, Spahiju prozvati zbog "gubitka strpljenja" i "neznalačkog rukovanja finim materijalom". No, Spahija nam se ovog trenutka ne čini čovjekom na kojeg bi se trebao svaliti teret "propadanja" imena kao što je Josip Sesar. Ako mladić od 25 godina ne uspije shvatiti ozbiljnost posla kojim se bavi, odgovornost prema onima koji ga (za hrvatske prilike vrlo "masno") plaćaju, navijačima koji ga dolaze gledati, u konačnici - odgovornost prema sebi samome i svojoj karijeri, onda će naročito teško biti utuviti mu to u glavu nekome sa strane, pa bio to i njegov trener i izbornik.

Sesar je izgleda prerano zasjeo na oblak, okružio se "prijateljima" koji su ga punili uvjerenjem kako je "najbolji i najveći" i upućivali ga da sluša "toga i toga" i radi "to i to". Psiha mu nikad nije bila jača strana, ali nažalost - i svoje jače strane jako je rijetko pokazivao. "Pravi" Sesar već odavno ne stanuje u Zagrebu, a ako je odlazak iz Cibone nužan za njegov daljnji razvoj i sazrijevanje - onda je možda najbolje da mu u klubu otvore izlazna vrata. No, prateći njegovo ponašanje u jedinom kako-tako profesionalnom hrvatskom košarkaškom klubu, nekako nam se čini da je Neven Spahija tek povjetarac u odnosu ono što će mu se događati kad zaglibi u oluji pravog, čistog i nesputanog profesionalizma...