Kažu nam da ”danas svatko igra nogomet”, ”svi treniraju”, ”nitko više ne pada s Marsa”... Koja je vama najdraža? Držite je se, trebati će vam... Da, svi danas igraju nogomet, svi su prije nekoliko godina počeli igrati košarku, rukomet, odbojku, tenis. I zbog toga ”mala Hrvatska sa svojih 4.5 milijuna stanovnika zapravo predstavlja fenomen svjetskog sporta”. Pa nam spomenu Kukoča, Rađu, Ivaniševića, Bobana, Šukera, Ćavara, Primorca, Mavrovića, Miloševića..., ne bismo li uspalili svoja srca i napunili se još jednom dozom samodopadnosti, zadovoljstva i ponosa, jer eto - mali hrvatski narod daje tolike velikane.
|
|
Stanko Bubalo se i nije naigrao protiv "slabašnog" Dunaferra
(Snimio: Dražen Patarčić)
|
|
|
|
A kad se ploča okrene, kad se dogodi kiks i nevolja, onda je razlog jasan. Svi znaju igrati, svi treniraju, svi uče. Da, no samo smo mi Hrvati, izgleda, usvojili misao da je talenat Bogom dan poklon. Nogometaši naročito...
Tako nam je jedan sasvim prosječan Dunaferr uskratio milijune, koji su bili na dohvat ruke. Splitsko gospodarstvo grca u mukama, Dalmacija živi od tri mjeseca sve štedljivijih turista, a ipak je u gradu podno Marjana, u jednoj anketi, problem Hajduka proglašen najvećim i najvažnijim problemom tog podneblja. Ludi grad? Svakako. Luda država? Ni tu nismo daleko... Otud i prošlogodišnji ispadi navijača, frustriranih školaraca i studenata, radnika bez plaće, propalih inženjera. Hajduk već godinama kopa rupu ispod svojih temelja, a kako još uvijek balansira u ovom jadnom neskladu političkih grupacija koji se njime koriste za sitna prepucavanja i iznuđivanja - svakako je primjer za Guinnessa... Dunaferr? Momčad s kojom Hajduk od prije 5-6 godina ne bi imao problema, kao što nije imao ni s ondašnjom Legijom, prije ulaska u Ligu prvaka 1994/95. Danas - Dunaferr je prošao dalje i sve priče o ”lošoj momčadi koju će netko drugi napucati” zvuče jadno. Gdje je onda Hajduk, klub kojeg je taj Dunaferr napucao? Nema veze, serija pobjeda u domaćem prvenstvu ponovno će vratiti dobru atmosferu i otvoriti još jednu najavu u ”duži europski život u narednoj sezoni”. Da, i u još jednu ”momčad, koja ako ostane na okupu..."
Dinamo u Milanu nije razočarao. A da je oduševio - nije ni to. U 90 minuta loptanja sa vidljivo nezainteresiranim talijanskim igračima olovnih nogu od tekućih priprema, tek su u nekoliko navrata prešli centar i pokušali poboljšati statistiku udaraca na gol. Milan bez Bobana, Bierhoffa, tek pristiglog Redonda, neuigran i trom, ipak se riješio svih problema već nakon prvih 90 minuta. Ipak - Dinamo je odigrao koliko - toliko “pošteno”, izgubiti od Milana bilo kojim rezultatom nije sramota.
Sramota je, međutim, ono što su Dinamovi “navijači” (ovo je vjerojatno riječ koja ima najviše značenja u hrvatskom leksikonu...) napravili uoči utakmice. Svi smo se zgražali nad engleskim huliganizmima zadnjih godina, no Bad Blue Boysima izgleda imponiraju baš te pijane engleske budale, koje ruše sve pred sobom, čim izađu izvan granica svoje zemlje. Ako je BBB-ima stalo do toga - eto, nudimo im pohvalu, jer su uspjeli stati uz bok svojim idolima, a Hrvatskoj priskrbiti titulu “prvih do”. Da je prvi put, prešutjeli bismo, ali Bad Blue Boysi već odavno javno hvale svoje nerede i najavljuju nove, naročito izvan granica Hrvatske. U čitavom kršu Piazze del Duomo zračila je jedna ogromna ljubav tih junaka prema svetom imenu...
|
|
Ovakvo navijanje BBB na San Siru je vrijedno Oskara
(Snimio: Dražen Patarčić)
|
|
|
|
Oni što su ušli na stadion, pokazali su jednu sasvim drugačiju sliku. Prekrasno navijanje, ponašanje na razini imagea kluba čije boje nose, orila se pjesma, unatoč nekoliko puta brojnijim milanovim Ultrasima - TV ekran je odjekivao od Dinamovog imena. U tim dijelu “engleskog stila” BBB-ima bez konkurencije nitko nije ravan, dlanovima i grlima, pjesmom i srcem. Huligani su završili iza rešetaka, sa palicama u rebrima, masnicama ispod očiju, raskrvavljenih glava. Ovi drugi, što su odradili svoj dio na San Siru, sa stadiona su izašli uzdignuta čela, bez obzira na poraz “plavih bluza”. Na vama je da odaberete verziju “engleskog stila”, prvu ili drugu.
Za kraj - stigla je Rijeka. Srećom, o Armadi zadnjih godina možemo i moramo govoriti uglavnom u pozivinom svjetlu, jer su jedna od rijetkih navijačkih grupa koja zarađuje komplimente i za ponašanje i za navijanje. Vrlo je blizu istine da “takvi” navijači ne zaslužuju “onakav” klub. Nova sezona je pred vratima, a Gračan ponovno mora biti čarobnjak. Uspio je prošle godine, Rijeka je opet u Europi, a uspije li nešto slično i ove godine - njegove “gazde” bi morale njegov lik isklesati na hridima koji okružuju Kantridu.
Rijeka, i hrvatski nogomet uopće, došao je u situaciju da mora strahovati od uzvrata - na Malti!? Protiv momčadi koja u svojim redovima ima konobare, turističke radnike, nosače, ljude koji nisu smjeli duže ostati u Rijeci, jer su uzeli tek ”dva dana godišnjeg”. Da bi odigrali, i vratili se važnijim brigama i poslovima kojima predaju znatno veću pozornost. Spasio je Rijeku prave blamaže pogodak Hasančića u zadnjoj minuti iz jedanaesterca, spasio je i Hrvatskoj bod za europski koeficjent. I tu je kraj. Hoće li se Rijeka spasiti u uzvratu? Kakvo pitanje, pa putuje se na Maltu, a ne u Španjolsku ili Italiju?...
Na kraju nam kažu da bismo trebali “oprostiti” nogometnim klubovima dug od oko 600 milijuna kuna!? Drugim riječima, konobari, seljaci, ribari, poljoprivrednici, autoprijevoznici i svi ostali - kopajte cijeli mjesec, da bi vaš voljeni klub vašim porezom mogao otplatiti svoja dugovanja. Da smo normalno društvo, znalo bi se gdje je i tko napravio te dugove, teško je vjerovati da su im narasla krila i da su novci utekli sami. Još uvijek zatvorske ćelije čekaju svoje goste, a oni su tko zna gdje. I smiju se svima koji se krpaju za telefonski račun ili mjere najjeftiniju vrstu salame za kupiti ujutro svom djetetu...
Kada ćemo se, gospodo, konačno spustiti na zemlju? Profesionalci smo na papiru, amateri u glavama...
