Japanska sapunica

Ima nešto trulo u Toyami!

Znam da vam se neće svidjeti ovaj naslov. Vjerojatno će sutrašnje novine koje će izaći na kioscima širom Hrvatske ali i na Internetu imati puno teže nalove. Znam i to da ću opet dobiti poneki e-mail da bih trebao pisati pozitivno, promotivno za hrvatsku reprezentaciju. Ponekad je to vrlo teško napraviti. Danas pogotovo. Za mene je to bilo najružnije popodne u Japanu sve ukupno do sada. Ružnije i od one ne nogometne utakmice. Ovim tekstom ne želim nikoga prozvati. Nisam ja taj koji proziva. Ali mogu i želim upozoriti. Moram.

Foto: Dražen Patarčić

Na jutrošnjoj pres konferenciji predsjednik Marković, izbornik Jozić, gospodin Srebrić, pa i Šuker na novinarski upit da bi željeli 15-20 minuta dobiti vremena za razgovor sa 14 igrača koji su nastupili na utakmici s Meksikom, taj upit je na licu mjesta odobren i dogovoren termin. Kao i uvijek do sada, mi smo redovno stigli desetak minuta ranije na ugovoreni sastanak. Nekolicina igrača se upravo vraćala s masaže, bazena i opuštanja kojeg su obavili upravo prije dogovorenog nam sastanka.

Glasnogovornik Ado Kožul ih je podsjećao na jutrošnji dogovor sedme sile i vodstva reprezentacije. Redom su svi do jednoga odbili druženje s novinarima. Pala je i poneka fotka s naše strane, ali najružnije je što je pala sočna psovka od jednog od njih. Nije važno tko je izgovorio, niti što je izgovorio. Važnije je što je to izgovorio pred nekoliko novinara, a onda besramno lagao da to nije rekao.

Foto: Dražen Patarčić

Kulturnije je zvučala isprika Jarnija, da nisu obaviješteni za ovo druženje, da imaju planirani odmor i da nisu u mogućnosti sada se posvetiti novinarskim pitanjima. Kulturnije svakako. Ali razgovarati se mora i treba i nakon poraza, ne samo pobjeda kada se slavi.

Nismo mi ovdje došli tjerati duhove, niti izigravati suce. Došli smo svi do jednoga biti dio ove reprezentacije, nadajući se da će ponoviti dio onog prekrasnog uspjeha kojeg je polučio Ćiro s našim vatrenim dečkima. Razočarani i prevareni kao cjelokupna hrvatska sportska javnost. I ne samo sportska, danas smo poniženi, izvrijeđani i slagani.

Sve je to nepotrebno. Svi bi trebali biti ispod jedne zastave, jedan za drugoga. Nema potreba nikoga razapeti na križ. Ali ima potrebe otvoriti se, smiriti strasti, zaustaviti loptu na zemlju. Ima nešto trulo u toj jami, (u Toyami) ali još uvijek vjerujem da se može i ima načina s drugačijim pristupom, s više volje - daleko bolje.