Dan kada smo ponovno plakali

Kad sam već kod suza, plakao sam, a vjerujem i mnogi drugi, i prije nekoliko godina kada sam gledao reportažu Brune Kovačevica na HTV-u o ocu Anti, kćeri Janici i sinu Ivicu koji spavaju pod šatorom, jedu slaninu i luk (iako kao Slavonac nemam ništa protiv slanine i luka, štoviše mislim da je to dio uspjeha) i koji skijaju po nemogućim uvjetima, s nesigurnom sutrašnjicom, ali sigurnim i kao stijena čvrstim ciljem.

Pitao sam se zar zaista nema nikog da im pomogne, zar su zaista za uspjeh potrebna tolika muka i odricanje? Što Ante razmišlja kada u pet ujutro po nesnosnoj zimi postavlja stazu za trening svoje djece, jer sam znao da su to razmišljanja pobjednika i da se to jednoga dana mora vratiti. Vratilo se Janici prošle godine, ali takoder teško i uz puno suza i ozljeda.

Vratilo se danas i Ivici, u kojeg smo moramo to priznati malo vjerovali nakon toliko ozlijeda i pehova, ali jedan čovjek po imenu Ante je vjerovao: "Ako poveže dvije, tri sezone bez ozljeda biti će najveći kandidat za vrh, i za osvajanje Svjetskog kupa. Uopće ne pretjerujem, on ima kvalitetu za to. Želio sam da moj sin bude poput srednjovjekovnog princa - načitan, da se bavi glazbom, sportski tip, elokventan i da se zna ponašati u svakom društvu. Ivica je sve to i iznimno sam ponosan na njega."

I treba biti ponosan i to mu nitko ne može oduzeti, jer prije nekoliko dana na slalomima za FIS bodove Ivica je rekao: "Dečki tu sam!", a 25. jučer je sa startnim brojem 64(!) utjerao strah u kosti skijaškim velesilama, jer "Kostelići ponovno marširaju". Sada će Austrijanci, Talijani, Slovenci, Francuzi, Norvežani i ostali odskijati svoje i sa strahopoštovanjem gledati na vrh brda u Aspenu gdje će stajati neustrašivi Hrvat sa startnim brojem 64, ali ovoga puta crvene boje, znamena trenutno vodećeg slalomaša svijeta. Ovo je dan kada smo ponovno plakali suzam radosnicama i zato Kostelići svaka vam čast i veliko Vam hvala!