Uoči SP: Francuska - može li obraniti naslov?

Zemlja umjetnosti, legendi, glasovite kuhinje, domovina jednog od najrasprostranjenijih svjetskih jezika, mjesto je i odakle dolaze branitelji naslova najbolje svjetske nogometne reprezentacije. Francuska je jedna od zemalja osnivačica FIFA-e 1904. godine. Prve godine nisu bile sjajne, ostale europske reprezentacije već su bile daleko dogurale. Tako, iz današnje perspektive, potpuno nevjerojatno zvuči podatak iz 1908. godine, kada je Danska pobijedila Francusku 17:1!

Pa ipak, Francuska je jedna od samo tri europske zemlje koja se može pohvaliti sudjelovanjem na sva tri predratna Svjetska prvenstva. Na prvom, 1930. u Urugvaju, pobijedili su Meksiko 4:1 (prvi pogodak postigao je Louis Laurent, što je ujedno i prvi pogodak u povijesti SP), ali i izgubili po 0:1 od Argentine i Čilea i tako već nakon natjecanja po skupinama morali poći kući. Četiri godine kasnije, u Italiji, kada se od početka igralo na ispadanje, namjerili su se na austrijski Wunderteam i prikazali vrlo žilavu igru, izgubivši tek u produžecima 2:3. Ettiene Mattler i Edmond Delfour igrali su na sva tri navedena prvenstva. Godine 1938. Coupe du Monde igrao se upravo u Francuskoj. U osmini finala pobijeđena je Belgija (3:1), ali je u četvrtfinalu Francusku izbacila favorizirana Italija, kasniji prvak (1:3).

Nakon rata, propustili su Mundial u Brazilu, ali su se 1954. vratili na veliku scenu u susjednoj Švicarskoj. U skupinama su se tom prigodom iznimno igrala samo dva kola; u prvom je od Francuza bolja bila Jugoslavija (1:0), nakon čega ni pobjeda nad Meksikom (3:2) nije bila dovoljna. U Švedskoj 1958. su, međutim, napravili rezultat za pamćenje. Najprije su "razmontirali" Paragvaj 7:3, potom opet nes(p)retno izgubili od Jugoslavije 2:3, a potom i pobijedili Škotsku 2:1. Unatoč porazu, bili su prvi u skupini i za protivnika dobili ne odviše jaku Sjevernu Irsku i lako ju deklasirali (4:0). U polufinalu su "naletjeli" na Peleov Brazil i izgubili 2:5, pa su morali u borbu za broncu, gdje su s 6:3 pobijedili SR Njemačku. Uz brončanu medalju, njihov reprezentativac Just Fontaine vratio se kući i s "Zlatnom kopačkom". Njegovih 13 pogodaka i dalje stoji kao rekord SP...

Sljedeću najveću smotru nogometa su propustili, a 1966. - kao da su je propustili. Naime, nakon početnog remija s Meksikom (1:1), izgubili su od Urugvaja (1:2) i Engleske (0:2) i rano morali natrag preko La Manchea. Mundijale 1970. i 1974. gledali su preko TV-ekrana, a 1978. su u Argentini imali dosta nesreće s ždrijebom. Italija i Argentina, te tada još uvijek solidna Mađarska pokazali su se previsokom preprekom. U Španjolskoj 1982., Michel Platini i društvo izgubili su od Engleske 1:3, pobijedili Kuvajt 4:1 i remizirali s Čehoslovačkom 1:1 i tako prošli u drugi krug, također po skupinama. Ovdje su pobijedili Austriju 1:0 i Sj. Irsku 4:1 i prošli u polufinale, gdje su odigrali infarktnu utakmicu s SR Njemačkom. Nakon pola sata igre bilo je 1:1, a taj je rezultat ostao do 90. minute. U produžecima Tresor i Giresse postavljaju 3:1, ali Nijemci uvijek rade "puno radno vrijeme"... Izjednačuju na 3:3 i potom pobjeđuju nakon jedanaesteraca. U borbi za broncu više nisu imali snage i izgubili su 2:3 od Poljske.

Sreća u borbi za brončano odličje im se ipak osmjehnula u Meksiku 1986. U skupini su pobijedili Mađare i Kanađane, te uz remi s Sovjetima ušli u drugi krug. Pogocima Platinija i Stopyre pala je Italija, a u četvrtfinalu nakon jedanaesteraca i Brazil. U polufinalu stari znanac, SR Njemačka, pobjeđuje "pijetlove" 2:1, a u susretu za 3. mjesto Francuska dobiva Belgiju 4:2 (nakon 120 minuta).

Nakon odlaska Platinijeve generacije uslijedila je kriza, pa SP 1990. i 1994. prolaze bez Francuza. Konačno, na domaćem terenu 1998. Francuska trijumfalno odlazi do kraja. Danska, Južna Afrika i Saudijska Arabija bile su tek "lakši kondicijski trening", u osmini finala pobjedu nad Paragvajem donosi iskusni Blanc, a u četvrtfinalu su eliminirali Italiju tek nakon "penala". U polufinalu je protivnik bila svjetska senzacija Hrvatska, no unatoč neugodnih 0:1, "tricolori" preko Thurama pobjeđuju 2:1. U finalu Francuzi pobjeđuju veliki Brazil s čak 3:0 (Zidane 2, Petit). Neizmjerna je sreća bila kapetana Deschampsa kada je podigao trofej FIFA-e...

I na euro-sceni bilo je promjenjivo. Osvojena su prvenstva 1984. i 2000., polufinale je dosegnuto 1960. i 1996., a osim toga su na Euru igrali su još samo 1992., dok je šest prvenstava Starog kontinenta prošlo bez njihovog sudjelovanja.

U klupskom nogometu nije bilo toliko uspjeha. Samo jedan Kup prvaka (Marseille, 1993.) i jedan Kup kupova (Paris SG, 1996.) vrlo su skroman učinak za takvu nogometnu silu. Razlog možda leži i u činjenici da među više od 20 tisuća klubova ne postoji niti jedan koji je uvijek bio u vrhu domaćeg prvenstva. 30-im godinama dominirali su Sochaux i danas gotovo nepoznati Sete, 50-ih godina Reims, danas također zaboravljen, 60-e i 70-e pripale su Saint-Etienneu, a posljednjih dvadesetak godina kolo vode Bordeaux, Paris SG i Marseille, uz bljeskove Monaca.

Francuzi su posljednji svjetski prvaci koji nisu morali igrati kvalifikacije, pa su nakon Eura 2000 formu testirali u prijateljskim utakmicama, te lani na Kupu konfederacija kojeg su, u kombiniranom sastavu (bez Zidanea, Henryja, Thurama...), i osvojili, slavivši u finalu protiv domaćeg Japana pogotkom Vieire. Podatak da su tamo zabilježili četiri pobjede, izgubivši samo od Australije, dovoljno govori o širini koju imaju... U prijateljskim su utakmicama samo dvaput teren napuštali pognutih glava, u Španjolskoj i, zanimljivo, Čileu. Puno je više, dakako, bilo pobjeda - izdvajaju se minimalna slavlja protiv Njemačke i Danske, koja će im na Dalekom istoku biti suparnik u skupini, te visokih 4:0 protiv Turske i Portugala.

Glavna zvijezda je, jasno, Zinedine Zidane, Realov "čovjek od 67 milijuna dolara" i motor svih velikih francuskih uspjeha - sjetite se finala France 98 i dva pogotka Brazilu, pa "mučenja" Talijana u dramatičnoj završnici Eura 2000... Tu su još Lilian Thuram, naš "krvnik" iz polufinala prije četiri godine, kojeg je Juventus kupnjom iz Parme "promovirao" u najskupljeg obrambenog igrača svijeta, te francuski igrač godine, Arsenalov Patrick Vieira, koji se sjajno snalazi u ulozi defanzivnog veznog, na nekadašnjem "radnom mjestu" umirovljenog kapetana Deschampsa, a nerijetko i gradi igru i zabija... Arsenal i Juve su se "udružili" i u napadu - Thierry Henry i David Trezeguet su udarne igle i u klubovima i u reprezentaciji.

Na klupi je "mirni čovjek", Roger Lemerre, koji nakon rada u manjim francuskim klubovima (Red Star i Paris FC, te nešto istaknutiji Strasbourg i Lens) i Tunisu (Esperance), te asistiranja Aimeu Jacquetu u mundijalskom trijumfu, od 1998. uz puno uspjeha (Kup Konfederacija i Euro 2000.) drži odgovornu funkciju. Zasad ima uglavnom "slatke muke", pogledajte potencijalnih prvih jedanaest: Barthez - Sagnol, Desailly, Thuram, Lizarazu - Petit, Vieira, Zidane, Pires - Henry, Trezeguet, a tu su još Wiltord, Makelele, Candela, Djorkaeff... Dakle, čvrsta obrana, pravi vezni red, sjajni napad (prije četiri godine to im se smatralo bolnom točkom), kao i klasična francuska tehnička i učinkovita igra - uglavnom, dovoljno za "glavobolje" većine protivnika.