Čekamo li prvu žrtvu?

Kada nas stranci nazovu "Balkancima", obično istog trenutka razjareno skočimo kao iglom ubodeni. No, onaj tko bi nas promatrao samo na nogometnim stadionima i oko njih, imao bi potpuno pravo. Jer, tko bi drugi osim "Balkanaca" na jednoj, gotovo beznačajnoj, prijateljskoj nogometnoj utakmici priredio takvu linč-atmosferu?

Sada uopće nije bitno "tko je prvi počeo", jer prije no što pokudimo goste, moramo sami sebe pogledati u zrcalu. Spremni smo, okupljeni u stotinama tisuća, dočekati i pozdraviti Papu, a potom u gotovo jednakom broju na najprimitivniji način pogaziti sva načela o kojima on govori. Bitno je to da ne dolazimo na stadione zbog uživanja u sportskom nadmetanju, već po "dozu" nasilja, boli i krvi. Naslađujemo se kad čitamo o neredima u Beogradu, a istodobno i sami "pripremamo omču".

Najfrapantnija činjenica u ovoj tužnoj maksimirskoj priči je ta da je bila riječ o susretu sa Slovenijom, jedinim našim susjedom s kojima nikada u povijesti nismo imali problema, izuzmemo li sitne trzavice oko nekoliko lopata zemlje i dvije-tri čaše mora, za što je ionako kriv nemar već zaboravljenih avnojevskih birokrata.

17. travnja dolazi nam Bosna i Hercegovina, prvi put posve ujedinjena, s igračima iz sva tri naroda. Što li će se tek onda dogoditi? Hoće li pomahnitali "navijači" u nogometašima iz države, s kojom planiramo zajednički organizirati Europsko prvenstvo, prepoznati "mudžahedine" ili "četnike"?! Nadajmo se da neće, iako nas baš ništa, sudeći po jučer viđenom, ne može uvjeriti u to...