Vatreno srce opet kuca!

Foto: Dražen Patarčić

Jesmo li vjerovali? Budimo iskreni i recimo da nismo. Ili barem nismo sasvim vjerovali. Uostalom, nakon što smo protiv Meksika odigrali utakmicu "koju nitko, ponajmanje sami igrači, nije shvatio", nakon što smo se propisno izblamirali, nada je ustupila mjesto rezigniranosti. Hrvatska pobjeda protiv Italije? Nemoguća misija. Hrvatski plasman u idući krug? Nemoguća misija drugi dio. Filozofija je bila jasna; s onakvom igrom, s onakvim pristupom imamo šanse "k'o tele kod mesara". Ali... Uvijek postoji nekakav ali, kada je riječ o velikim reprezentacijama, a Hrvatska, usprkos svemu, to jest. Nama je, dakako, bilo teško. Zapravo, bilo nam je krajnje bljutavo i degutantno, okus i miris katastrofe preplavio je sve. No, najteže, daleko najteže bilo je onima koji su - "tamo".

Igrači i izbornik. Otok u pustinji razočaranja i nevjerice. Da, to je djelovalo tako nekako. Miljama daleko od mira i atmosfere koja bi ponudila vjetar u leđa. I sve to uoči dvoboja s pakleno, prokleto jakom Italijom koja nikada na velikim natjecanjima nije znala praštati. Generirao se nemir sa svih strana, Mirko Jozić je, nakon tog nesretnog Meksika imao status totalnog Pedra. U boljem slučaju. U gorem? Mirko je bio, bez ikakve konkurencije, državni neprijatelj broj jedan. Čovjek koji ne zna ponuditi "atomsku bombu" za medije našao se u vrtlogu enormne jačine. Trebalo se u takvom okruženju smiriti i pokušati «snimiti» dovoljno dobar scenarij za Italiju.

Da, naravno, recept iz naroda, ogorčenog naroda, bio je "savršeno jednostavan". "Glumce i folirante, zajedno sa starcima pošaljite doma, ne dajte da nas sramote, stavite mlade, stavite Olića, Rapajića...", odjekivalo je u svakom kutku domovine. S pravom? Većinom je. Iako to, nikako, nije tako jednostavno kako danas, nakon sjajne pobjede i uskrsnuća izgleda. Po meni, nije stvar krenula na bolje zbog toga što su Šuker ili Prosinečki ostali na klupi. Definitivno je nogometna logika kazivala da dva, što god tko mislio o tome, nogometna majstora, ne mogu protiv talijanske mašine pustiti svoju kreativnost s lanca. Tu je Jozić odigrao pametno. Gurnuo je u vatru "hrvatske Talijane". U prvom redu Rapajića i Vugrineca. Uz Bokšića, Tomasa, Jarnija. Sve su to igrači koji igraju ili su igrali u Italiji. Poimanje nogometa naših susjeda, dakle, nije im strano. Baš kao ni kvalitete "Azzura". No, ni to nije moglo garantirati povratak iz tame.

Foto: Dražen Patarčić

Cijela je priča u biti neobično jednostavna i glasi - trebalo je igrati nogomet. Hrvatski nogomet. Uz evidentan pomak na planu motorike, agresije, discipline i odgovornosti to je moralo polučiti rezultat. Dakako, sve je to bila samo pusta teorija, koja, obično, zna uredno završiti u košu za smeće. Ako, naravno, ne odlučite ponuditi ono najbolje od sebe. Hrvatska je to danas napravila. "Vatreno srce"? Titralo je i gorjelo, punom snagom. Bez kalkulacija, tankiranja i foliranja. Možda zvuči patetično, ali navijačka parola "U boj za narod svoj" doživjela je katarzu u Ibaraki. Kada nitko nije do kraja vjerovao, kada je Hrvatska okrenula misli nekim drugim životnim poljima, kada su reprezentativci postali "rulja gubitnika i materijalista" oni su se vratili. Vratili su vjeru. Najprije sebi, a onda i nama. Priča koju mogu producirati samo Hrvati. Od pakla do raja i natrag. Nekoliko puta.

Odigrali smo apsolutno obrnuto proporcionalno od očekivanja. Talijani, poglavito u prvom dijelu, nisu vjerojatno ni sami shvatili kakva im to sad Hrvatska stoji na suprotnoj strani. Ona ista kao protiv Meksika? Ne, hvala, to ne bi bilo to. Nikako neće ići. Pozicioniranje koje smo vidjeli, sa sitnim greškama kojih uvijek ima, sputalo je i snagu i maštu briljantnih igrača s one strane Jadrana. Nesumnjivo su se i Totti i Vieri, i svi ostali spustili u neku drugu dimenziju, nakon "novog upoznavanja" s Hrvatskom. Sjajnih 45 minuta nije, nažalost, donijelo najvažniji produkt. Ostali smo bez gola. I prijetnja sa talijanske strane je ostala. Kada je Vieri, prvi i zadnji put, u djeliću sekunde, nadmudrio Šimunića sve je nudilo - raspad sustava. Ali, ne, Hrvatska se vratila u velikom stilu. Toliko spominjani, toliko prizivani Ivica Olić zabio je gol karijere. Gol života, barem za sada. Posebno simpatični i nepravedno osporavani Miki Rapajić, prvo naše ime u Japanu, prometnuo se u čovjeka odluke. Kvrnika talijanskih ambicija i spasitelja hrvatskog nogometa. Opet smo na pobjedničkoj stazi....

Moramo spomenuti još nešto. Talijanske poništene golove. Jesu li bili golovi, ili su suci bili u pravu? 'Ajmo ovako, imali smo Boga i sreću na našoj strani. Jer, da su golovi i priznati, bi li netko mogao reći da smo oštećeni. Vjerojatno ne. Pogotovo se to odnosi na onaj Vierijev. To će, također, nešto reći o svemu. Nikada bez sreće ne možeš tražiti oprost, novi početak i novu šansu. Nikada. Hrvatska je, međutim, sreću izazvali. Bezobrazno i muški. Vratilo nam se. Meksiko je ostao mrlja koju moramo shvatiti na pravilan način. Ako je suditi po ovome danas, već smo shvatili.

Foto: Dražen Patarčić

Velika je ovo pobjeda. Pobjeda momčadi, pobjeda vjere i snage. Najljepši je, barem meni, nakon svega bio kadar u kojem Davor Šuker, iskreno grli Mirka Jozića. Nemali je broj komentara nakon Šukerove klupe išao u smjeru "egoizma Davora, koji će to smrtno zamjeriti Joziću". Davor nije "mala beba", možda i nije čovjek kojeg biste "željeli imati za susjeda", no Davor Šuker treba reprezentaciji Hrvatske. I on, i Prosinečki i svi ostali koji su tamo. Često svi mi, na isti egoistični i sebični način koji spočitavamo njima, sve mjerimo isključivo svojim mjerilima. Pljuvanje? O, da, to nam je oduvijek u krvi. Danas smo morali shvatiti da reprezentaciji Hrvatske nije "istekao rok trajanja". Još ne. Talijane su rijetki pobjeđivali na ovakvim natjecanjima. Mi smo ih srušili kada se nama spremao potop. Konop je bio oko vrata, samo je netko trebao izmaknuti stolicu.... Talijani nisu uspjeli. Neće, nadamo se, ni Ekvador. Neće, definitivno, ni protiv njih sve biti "med i mlijeko". Nisu ni oni "jazavci", ali ako ćemo zadržati ovakav ritam, onda smo - unutra. "Vatreno srce" opet kuca. Punom snagom, na radost svih nas koji Hrvatsku volimo više od svega. Idemo dalje...