Zanimljivosti iz Tokamachija

Foto: Dražen Patarčić

Pišemo i šaljemo slike iz Media centra, a nakon toga odlazimo u obližnji restoran na večeru, koju nam, podsjećam, nije organizirao organizator putovanja. Jedan (uvjetno rečeno) stariji dio ekipe ide u krevete, a ostatak seli u noćni klub "Chicago". Tu smo otvorili centar hrvatsko-japanskog prijateljstva (na neutralnom terenu). Nakon što smo nekoliko puta zakasnili na povratak u sobe (hotel se zatvara u 2 sata ujutro!) jer smo se družili do 4.00 po japanskom vremenu, morali smo vrlo dugo čekati otvaranje vrata. Kolege iz drugih redakcija zorno su pokazali nezadovoljstvo njihovim radnim vremenom, i od jučer lift radi 24 h, vrata hotela su otvorena, samo za nas, non-stop.

Cijeli grad je "okupan" crveno-bijelim, s gradskih zvučnika sviraju hrvatske pjesme, a mi se klanjamo od hotela do bilo koje lokacije u koju se uputimo. Kultura ovog naroda i pristojnost daleko su iznad svih naših nadanja i očekivanja. Ali pomalo ih "kvarimo". Nezamislivo je bilo da se prelazi preko ceste na crveno svjetlo semafora, ili uopće na mjestu gdje nema pješačkog prijelaza. Te neke naše "male zloće" vidljive su u ovom vrlo mirnom mjestašcu.

Došao je i prvi druker hrvatske reprezentacije koji se za ovaj put spremao pune dvije godine. Od jezika kojeg je naučio - desetke rečenica, do svih pravaca u kojima će se kretati. Čovjek se zove Joško Putnik. Smjestio se u novinarski hotel, služi se našim prijevozom, valjda će nas počastiti i pićem zbog tih usluga. Znamo nekoliko dobrih restorana u Tokamachiju.

Foto: Dražen Patarčić

Zanimljivo je i to da smo lokalne goste naučili da jedu neku vrstu naše hrane. Piletinu sa začinima i domaćim pomfritom. Kakvu vrstu hrane voli Putnik, saznati ćemo večeras na prvoj zajedničkoj večeri.

Svaki lokal u koji ulazite, obvezno vas dočeka vrući ili hladni mokri ručnik za obrisati ruke. Bez obzira pijete li ili jedete, to je dio ceremonije koji ne možete izbjeći. Brzina im nije vrlina. Ne pripremajte se dva dana za posao koji će trajati dvije godine. Nego se pripremajte za posao dvije godine koji će trajati dva dana. Sve što rade žele da izgleda savršeno.

Grad, makar ima svega 35-40 tisuća žitelja, ima stotinjak lokala. Najupečatljiviji su noćni klubovi ispred kojih stoje prave pravcate uvezene gejše s Filipina. Seks je strogo zabranjen. One sjede s vama za stolom. Nema "pipkanja", samo se druže s vama i sipaju vam vaše piće u čašu, ne bi li ga što prije popili i naručili novo. Cijena njihovog društva kreće se od 3 do 5 tisuća jena (za sto dolara dobijete 12.300 jena), pa kome je dosadno, a ima i višak novaca, samo neka izvoli.